Šljokičasta žena

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

U danima kad svi dižu desnice u ime aktivizma, a svijet se lomi algoritmima, moja pleća se savijaju pod teretom vlastitih zebnji, htijenja, težnji i vjerovanja - pomalo se grizem jer ne umijem pomoći svijetu, ja jedva da pomažem i samoj sebi (malodušnost i nervoza obuzimaju me sve češće)! Bježeći od njih, pronađem se odsutnog duha. Uhvati me strah - propustit ću sav ovaj život, sve njegovo teško i sve njegovo lako, ako se ne vratim - sebi, kući, Bogu. Cijelu godinu nekako uspijevam izbjeći duhovno štivo, ali u prosincu to ne dolazi u obzir. Stoga uzimam "Pravovjerje" s police moje sestre, a ona me uvjerava da je prikladna za sve koji djelo G. K. Chestertona ne poznaju. Ovaj zanimljiv čovjek, novinar po zanimanju, pisac, filozof i apologet po pozivu, utjecao je na pisce kao što su Tolkien i C. S. Lewis - na njihove kreativne procese, ali i duhovna obraćenja. Prijateljevao je s George Bernard Shawom, iako su ideološki bili suprotstavljeni, a cijenili su ga i Evelyn Waugh i Jorg...

Kad lišće pootpada s grana, postanem pomalo nestrpljiva - poželim si božićne čarolije prije reda, i jedino što me odvraća od peckarenja medenjaka su filmovi kao " You've got mail ", koji predstavlja suptilnu uvertiru u adventsko vrijeme. Ovaj film, jedan od mojih najdražih, uvijek mi otkrije nešto novo - tijekom zadnjeg gledanja za uho mi je zapela preporuka knjige o kojoj Kathleen Kelly , vlasnica nezavisne knjižare, govori majušnoj tetki Joe Foxa - serijal knjiga "Betsy-Tacy" Maud Hart Lovelace originalno objavljenih u Sjedinjenim Državama prije osamdeset godina. Stavljajući taj zaboravljeni dječji klasik u Kathleenina usta, Nora Ephron gledateljima je ponudila karakter svoje protagonistice na dlanu - sentimentalna i nostalgična Kathleen (btw, sestra Maud Hart Lovelace zvala se Kathleen)  koja mari za sitnice protiv nemilosrdnog lanca knjižara Fox. Legenda kaže da je spominjanje tog serijala u holivudskom filmu potaknulo izdavača na objavljivanje novih izdanj...

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...