Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...
Nedavni postovi

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Na tragu Agathe Christie: američka Agatha Christie

Na vratima stana susrećem susjedu Višnju. Pozdravljamo se dok zaključavamo vrata svojih domova, a susjeda primjećuje da za sobom vučem vreću smeća koju namjeravam baciti u kantu u podrumu zgrade.  "Svi iznosimo ujutro, i ja sam jutros odnijela", kimne glavom prema vreći.  "Ma da, lijena sam pa mi se navečer nikad ne da", opravdavam se. "Ne valja iznositi smeće navečer." "Mislite, zbog žohara, u podrumu?" nervozno se pretvaram u stand up komičara.  "Ne znam ja, tako kažu - kad padne mrak, ne valja iznositi smeće iz kuće", zlokobno doda Višnja, a ja stanem razrogačenih očiju. Vreća smeća klizne mi iz ruke.  Ne zna Višnja da u priprostom praznovjerju ja razabirem riječi gospođe Dudley Shirley Jackson ("i n the night, in the dark "), a da sam dodatno napeta jer ovih dana čitam "Prizor neviđeni" Mary Roberts Rinehart. "Ne volim napuštene kuće. Čak i po dnevnoj svjetlosti imaju na mene čudan utjecaj. Čini se da su u ...

Deset tisuća koraka

U posljednjih mjesec dana provela sam sate u kojekakvim čekaonicama. U njima sam viđala roditelje koji skrolaju po mobitelu dok im njihova djeca, koju su doveli k liječniku, vire iza ramena. Sretala sam nepristojne ljude koji bolničkim tehničarima spominju matere i ostalu rodbinu, očekujući od svoje djece, koja još uvijek vire preko njihovih ramena, da poštuju starije. Pogled mi se lijepio na izblijedjele natpise "Molimo držite razmak 2 metra" i "Potrebno je naručiti se". Čekajući, ponovno sam uviđala sve što ne valja s ovim svijetom.  Pročitavši "Lucy kraj mora", roman koji uvelike govori o pandemiji Covida iz 2020, oko mi je pobjeglo na roman "Deset tisuća koraka" Danijele Crljen, koji sam donijela s Interlibera, ni ne sluteći što krije među koricama (iako nisam čitala "Strah od kupine", njezini dnevnički zapisi zvali su me). Danijelin roman počela sam čitati na godišnjicu pogibije mog najboljeg prijatelja - na dan kad je svijet prvi...

I love Lucy

Kad živa u termometru vrtoglavo krene prema dnu, Drava se zamrzne. Iako se čini da je vrijeme stalo, ispod leda ona je i dalje divlja, hitra, nezaustavljiva. Mislim o tome ovih dana u veljači, kad me mraz grize za obraze, kad mi se sinusi rastapaju i talože u ušima. Moram priznati da uopće nisam imala u planu čitati "Lucy kraj mora". Iako sam čitala " Zovem se Lucy Barton ", nisam znala kakve su zgode snašle Lucy kraj mora. I bolje - da jesam, sigurno ju ne bih ni podigla s pulta ispred knjižničara (u Osijeku imamo puno knjižničara) ni odnijela kući.   "Lucy kraj mora" četvrta je knjiga u serijalu o Lucy Barton, nenametljivoj ženi zanimljiva životopisa, ženi koja je i čvrsta i lomljiva, koja i voli i prezire. Njezin je glas jasan i staložen (ali i nježan), a tempo života usporen - Lucy me nuka da budem strpljivija nego što jesam. Ipak, kad svijet zastane 2020. i panika zavlada, i Lucy će konci ispasti iz ruku. Njezin bivši suprug, opjevani William , odvest...

Literarna zimnica gospodina Nabokova

O piscima san gajila dvije predrasude - bila sam uvjerena da vjerujemo piscima koji znaju vjerno prenijeti svoj život na papir, dok su drugi dobri jer imaju bujnu maštu i ne moraju krasti ideje iz svog života da bi stvarali. No, sudjelovanjem na radionici pisanja " Pusti priču" i čitanjem autobiografije "Govori, sjećanje!" okanila sam se takvih vjerovanja i shvatila da vješti književnici uzimaju najbolje iz oba svijeta, i iz realnosti i iz fikcije. Nisam nikad čitala nijednu knjigu Vladimira Nabokova, ali o njemu znam ponešto. Znam da je ruski aristokrat, da je prezirao Dostojevskog, a da je volio pisati o pedofiliji i da je volio leptire. Njegovu sam autobiografiju poželjela čitati jer ju i kritičari i čitatelji hvale zbog rafiniranog stila kojim je napisana  (New York Times ju je nazvao i "najljepše napisanom autobiografijom"). U vrijeme kad je objavljena, 1951., Nabokov je ovu autobiografiju okarakterizirao kao hibrid romana i memoara, kao nešto novo i...