Šljokičasta žena

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Na vratima stana susrećem susjedu Višnju. Pozdravljamo se dok zaključavamo vrata svojih domova, a susjeda primjećuje da za sobom vučem vreću smeća koju namjeravam baciti u kantu u podrumu zgrade.  "Svi iznosimo ujutro, i ja sam jutros odnijela", kimne glavom prema vreći.  "Ma da, lijena sam pa mi se navečer nikad ne da", opravdavam se. "Ne valja iznositi smeće navečer." "Mislite, zbog žohara, u podrumu?" nervozno se pretvaram u stand up komičara.  "Ne znam ja, tako kažu - kad padne mrak, ne valja iznositi smeće iz kuće", zlokobno doda Višnja, a ja stanem razrogačenih očiju. Vreća smeća klizne mi iz ruke.  Ne zna Višnja da u priprostom praznovjerju ja razabirem riječi gospođe Dudley Shirley Jackson ("i n the night, in the dark "), a da sam dodatno napeta jer ovih dana čitam "Prizor neviđeni" Mary Roberts Rinehart. "Ne volim napuštene kuće. Čak i po dnevnoj svjetlosti imaju na mene čudan utjecaj. Čini se da su u ...

U posljednjih mjesec dana provela sam sate u kojekakvim čekaonicama. U njima sam viđala roditelje koji skrolaju po mobitelu dok im njihova djeca, koju su doveli k liječniku, vire iza ramena. Sretala sam nepristojne ljude koji bolničkim tehničarima spominju matere i ostalu rodbinu, očekujući od svoje djece, koja još uvijek vire preko njihovih ramena, da poštuju starije. Pogled mi se lijepio na izblijedjele natpise "Molimo držite razmak 2 metra" i "Potrebno je naručiti se". Čekajući, ponovno sam uviđala sve što ne valja s ovim svijetom.  Pročitavši "Lucy kraj mora", roman koji uvelike govori o pandemiji Covida iz 2020, oko mi je pobjeglo na roman "Deset tisuća koraka" Danijele Crljen, koji sam donijela s Interlibera, ni ne sluteći što krije među koricama (iako nisam čitala "Strah od kupine", njezini dnevnički zapisi zvali su me). Danijelin roman počela sam čitati na godišnjicu pogibije mog najboljeg prijatelja - na dan kad je svijet prvi...

Kad živa u termometru vrtoglavo krene prema dnu, Drava se zamrzne. Iako se čini da je vrijeme stalo, ispod leda ona je i dalje divlja, hitra, nezaustavljiva. Mislim o tome ovih dana u veljači, kad me mraz grize za obraze, kad mi se sinusi rastapaju i talože u ušima. Moram priznati da uopće nisam imala u planu čitati "Lucy kraj mora". Iako sam čitala " Zovem se Lucy Barton ", nisam znala kakve su zgode snašle Lucy kraj mora. I bolje - da jesam, sigurno ju ne bih ni podigla s pulta ispred knjižničara (u Osijeku imamo puno knjižničara) ni odnijela kući.   "Lucy kraj mora" četvrta je knjiga u serijalu o Lucy Barton, nenametljivoj ženi zanimljiva životopisa, ženi koja je i čvrsta i lomljiva, koja i voli i prezire. Njezin je glas jasan i staložen (ali i nježan), a tempo života usporen - Lucy me nuka da budem strpljivija nego što jesam. Ipak, kad svijet zastane 2020. i panika zavlada, i Lucy će konci ispasti iz ruku. Njezin bivši suprug, opjevani William , odvest...

O piscima san gajila dvije predrasude - bila sam uvjerena da vjerujemo piscima koji znaju vjerno prenijeti svoj život na papir, dok su drugi dobri jer imaju bujnu maštu i ne moraju krasti ideje iz svog života da bi stvarali. No, sudjelovanjem na radionici pisanja " Pusti priču" i čitanjem autobiografije "Govori, sjećanje!" okanila sam se takvih vjerovanja i shvatila da vješti književnici uzimaju najbolje iz oba svijeta, i iz realnosti i iz fikcije. Nisam nikad čitala nijednu knjigu Vladimira Nabokova, ali o njemu znam ponešto. Znam da je ruski aristokrat, da je prezirao Dostojevskog, a da je volio pisati o pedofiliji i da je volio leptire. Njegovu sam autobiografiju poželjela čitati jer ju i kritičari i čitatelji hvale zbog rafiniranog stila kojim je napisana  (New York Times ju je nazvao i "najljepše napisanom autobiografijom"). U vrijeme kad je objavljena, 1951., Nabokov je ovu autobiografiju okarakterizirao kao hibrid romana i memoara, kao nešto novo i...