Šljokičasta žena

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Kad se naša djeca rode, nemamo vremena zastati i diviti se njihovoj čudnovatosti. Izgon nas tjera na poduzimanje niza kojekakvih radnji usmjerenih kako na očuvanje života tih malih bića tako i na očuvanje sebe. Ponedjeljak je samo ponedjeljak, nebo je i dalje plavo, život ide dalje. Žrtvujemo misli o čudima života da bismo preživjeli. Djetetu izraste prvi zubić, dijete napravi prve korake, progovori - mi se tim malim znakovima rasta radujemo, ali nikad u dovoljnoj mjeri, ili se bar tako čini dok ih gledamo kako po posljednji put izlaze iz vrtićke zgrade, znajući da će na leđa uskoro staviti školsku torbu. Mislim ovih dana o tom prvom zubiću (hm, zapravo ga se i ne mogu sjetiti, znate kako je s drugim djetetom u obitelji), o toj prvoj riječi (pružio mi je igračku i zahvalno rekao: "Hala"), o prvom trku, i prvom skoku, o prvom smijehu i prvom plaču, tražim ih mahnito u svojim sjećanjima, prebirem po ladicama u koje sam ih strpala zajedno s odjećom koju je prerastao moj sin, sad...

" Nekoć ne bi otvorila knjigu koju je napisala stara osoba: smatrala bi da se to nje ne tiče. Ali, ima li što čudnije od načina na koji knjige koje su nam u nekom raspoloženju ili životnoj fazi potrebne, pronalaze put u naše ruke ", napisala je na samom početku romana o Sari Durham, ženi "razumnog imena", spisateljica Doris Lessing, inače najstarija dobitnica Nobelove nagrade za književnost (2007., kad ju je osvojila, imala je 88 godina). Ne bih knjigu o Sari Durham, izvorno objavljenu 1996 ., sama izabrala, ali moja knjižnica nije imala na raspolaganju "Zlatnu bilježnicu" (sve češće se okrećem antikvarijatu, jer u knjižnici su na izvol'te samo novi hitovi, koji mene baš ne interesiraju), jednu od najdražih knjiga Nore Ephron , u koju sam poželjela zaviriti. "I ponovno, ljubav" predložila mi je knjižničarka, a ja sam ju prihvatila pomislivši da me ta knjiga pronašla. Sara Durham sredovječna je kazalištarka koja živi okružena starudijom (...

Heartburn odnosno žgaravica iliti stručnim izrazom (koji garant nikad niste upotrijebili u rečenici), piroza, osjećaj je žarenja u jednjaku. Dovraga i bestraga, na engleskom jeziku sve bolje zvuči - tako je i "Heartburn" savršeni naslov romana autorice koja je u filmskom svijetu sinonim za rom-com par excellence - Nore Ephron. Čuvala sam si "Heartburn" za jesen, kad padne prvi list, a ja poželim ispeći pitu od bundeve i prstima obgrliti šalicu cappuccina od lješnjaka, i kad me obuzme neodoljiva želja za "Kad je Harry sreo Sally" (ah, jesen u New Yorku...!). No, sudba kleta nije mogla dočekati ni kraj kolovoza - nakon "Herzoga", žudila sam za židovskom vrstom humora (plus, valjalo je preživjeti još jednu lutealnu fazu ciklusa). "I look out the window and I see the lights and the skyline and the people on the street rushing around for action, love, and the world's greatest chocolate chip cookie, and my heart does a little dance." Iako...

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...