Šljokičasta žena

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Zimi češće mislim na svoje mrtve - hladni dani odnijeli su mi neke od njih. Mislim na Hrvoja i njegove pune usne razvučene u osmijeh, na njegove nasmijane oči koje bi se stisnule između kapaka. Mislim na bockavu bradu, i na napeti trbuh mog djeda Zvonka, na kojeg sam naslanjala glavu, kao na jastuk. Mislim na njegova mršava kvrgava koljena u bolničkom krevetu, mislim na iščeznuće njegovog trbuha. Mislim na vodenaste oči bake Anice i na lik djeda Stipe, zgrbljen sjedi na ganjku. Mislim na Marija...ali ne sjećam se više ni njegovog lica ni njegovog glasa. Sjećam se strike koji me ljulja na prekriženoj nozi u našoj dnevnoj sobi. U sobi je upaljena samo zidna lampa koju nikada ne palimo - jesam li to samo sanjala? Svi su oni šutljivci. U mojim nijemim sjećanjima, glasna je samo moja baka Julka. Čujem ju dok se izjutra umivam 'ladnom vodom, čujem ju kad polažem ribu na tavicu ("Riba j' gotova čim dotakne vatru."), čujem ju kako priča o svojoj Janji i o svom dadi. Priča o b...

Na sudu se zna reći da se na kaznenom odjelu zli ljudi ukazuju u svom najboljem izdanju, dok se na obiteljskom odjelu dobri ljudi pretvaraju u svoje monstruozne verzije. Iako je ravnodušnost osjećaj suprotan osjećaju ljubavi, kad se ljudi razilaze, kad dijele djecu i imovinu koju su zajedno stvarali - teško pronalaze mrvu ravnodušnosti jedno za drugo. Njihove razlike pretvaraju ih u krnje ljude koji se osnažuju uzajamnom razarajućom mržnjom. Otvarajući knjigu "Vezice" talijanskog pisca Domenica Starnonea pomislila sam - ovo je knjiga dostojna obiteljskog odjela općinskog suda. Sklona sam talijanskoj književnosti, i iako je tradicionalno čuvam za ljetne dane, "Vezicama" nisam mogla odoljeti. Naime, u siječnju sam se našla u svijetu Jhumpe Lahiri , koja se smjelo iz Amerike preselila u Italiju prije desetak godina, s namjerom da razmišlja i piše isključivo na talijanskom jeziku. Na tom putu počela je prijateljevati s Domenicom Starnoneom, kojeg naziva najvećim živućim...

Ne znam kako kod vas, ali u našem kućanstvu jednostavno pitanje kao što je "Zašto se hot dog zove hot dog?" može dovesti do predavanja o američkoj povijesti, odnosno priči o europskim doseljenicima koji su, uz brojne gastronomske poslastice, u Ameriku donijeli i krvoločni nagon za otimanjem zemlje i uništavanjem starosjedilačkog stanovništva. Dok djeci pričam o bolestima, ratovima, nasilju, prisilnim preseljenjima i smještanjima Indijanaca u rezervate, gledaju me razrogačenih očiju, misle da izmišljam (ili misle - pobogu, mama, samo me zanimalo tko je hot dog nazvao tim smiješnim imenom) - njima je nezamislivo da ljudi umiju biti tako zli, a ja mislim - bilo bi vrijeme za malo Native American literature. U srednjoj školi sam pročitala knjigu jednog pisca koji se u to vrijeme predstavljao kao Indijanac (u međuvremenu je njegovo podrijetlo dovedeno u pitanje) - Owla Goingbacka - i njome se oduševila. Roman se zvao " Crota ", a bio je savršeni spoj misterije, trilera ...

Dr. Gideon Fell: Kad ste točno prvi put čuli za "Tajnu zelene kapsule" Johna Dicksona Carra, znanu i kao "The Black Spectacles" američkim čitateljima? Gospođa Šljokičasta: Bilo je to 9. siječnja, dakle, početkom ove godine. Da, sigurna sam, jer taj sam dan na Netflixu gledala film "Wake Up Dead Man: A Knives Out Mystery". Dr. Gideon Fell: Hm, malo je čudno da niste ranije čuli za njega, ipak je on "kralj krimića", uz bok "kraljici" Agathi Christie. No, kakve veze Josh Brolin ima s Johnom Dicksonom Carrom? Gospođa Šljokičasta (uzbuđeno): U filmu, koji i sam počiva na temi zatvorene sobe, postoji čitateljski klub u kojem se čitaju krimići, a među njima i "The Hollow Man" Johna Dicksona Carra. Ta knjiga nije prevedena na hrvatski jezik, ali sam u knjižnici već sljedećeg dana pronašla knjigu "Tajna zelene kapsule", jedan od prevedenih romana tog zanimljivog predstavnika zlatnog doba detektivske proze, stručnjaka za roma...