Šljokičasta žena

Kao i svaki prosječni knjigoljubac, i ja volim jesen i biram cozy štivo da mi uljepša sive dane. Uostalom, poprilično sam predvidljiva - tijelo mi redovito u ovo doba godine traži povratak na čitateljske početke , traži Agathu Christie. Ove godine sam joj se posvetila još više nego ranijih godina - tako je nastao i svojevrstan serijal " Na tragu Agathe Christie ". Ovaj put, odabrala sam, prigodno, "Zabavu za Noć vještica", jedinu knjigu Agathe Christie u izdanju Novelle , u prijevodu Nade Mirković, koju sam pribavila. U ovoj priči jedan od glavnih likova je osebujna Ariadne Oliver, poznata spisateljica detektivskih roman. Ona gostuje kod prijateljice, gospođe Butler, koja stanuje u pitomom mjestašcu, Woodleigh Commonu, i sudjeluje u pripremama za zabavu za Noć vještica, koju organizira Rowena Drake za djecu stariju od jedanaest godina. Zabava je bučna i vesela - veselje kvari tek trinaestogodišnja Joyce Reynolds, koja nastoji impresionirati poznatu spisateljicu pr...

Ako se u kafiću nalaktite na rub stola i osluhnete razgovor za susjednim stolom, vrlo vjerojatno ćete čuti skup žena koje se žale jedna drugoj da su opterećene - da su preplavljene očekivanjima koja od njih imaju njihova djeca, njihovi partneri, njihovi roditelji, njihovi prijatelji, da su iscrpljene kriterijima koje su si same nametnule u svijetu izobilja, u svijetu u kojem više ne znaju ni što vole, o čemu maštaju, ni tko su uopće. I ja sam žena koja se iz dana u dan gubi u obvezama i dužnostima, ali na kraju dana, ipak poznajem svoje radosti i snove, ipak znam tko sam ispod ove kože koju sam primorana pokazivati svijetu - ja sam čitateljica, ja čitam. Čitam kao da mi život ovisi o tome. Jesenski must: bicikl i oxfordice Čitanje je osamljeni sport. Da parafraziram Flannery O'Connor, srodne čitateljske duše teško je pronaći - čini mi se da ih ovih dana pronalazim tek u knjigama, u knjigama o knjigama, da bude preciznija. Sudeći po Goodreadsu, knjigu "Lolita u Teheranu" A...

Kad smo 2004. zašli u prašku Zlatnu ulicu, znajući da je ondje živio čuveni Franz Kafka, nemalo smo se iznenadili vidjevši njegov plavi kućerak s kućnim brojem 22 (muzej na mjestu njegove (srušene) rodne kuće, blizu Starogradskog trga iliti u Židovskoj četvrti, otvoren je tek 2005. pa su horde turista 2004. uglavnom posjećivale Zlatnu ulicu, ni ne sluteći da će za koju godinu čitav grad postati Kafkin). Malecku je kuću unajmila njegova najmlađa i voljena sestra Ottla i Kafka je ondje živio 1916. i 1917., a već 1924. preselio se na praško Novo židovsko groblje. Tada smo se bez inhibicija prepuštali kafkijanskim prikazima pobunjenih mladaca koje nitko ne razumije - jedino nas je Kafka kužio - ipak ga smatravši čudakom hladnjikavog karaktera. Nitko nam nije Kafku prikazao kao čovjeka kontradiktornog karaktera - čovjeka koji je bio omiljen u društvu prijatelja, ali je bio užasno usamljen, čovjeka intenzivne emocije, koji je od iste te emocije nastojao uteći, muškarca koji je bio zaljublj...

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...