Šljokičasta žena

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Na vratima stana susrećem susjedu Višnju. Pozdravljamo se dok zaključavamo vrata svojih domova, a susjeda primjećuje da za sobom vučem vreću smeća koju namjeravam baciti u kantu u podrumu zgrade.  "Svi iznosimo ujutro, i ja sam jutros odnijela", kimne glavom prema vreći.  "Ma da, lijena sam pa mi se navečer nikad ne da", opravdavam se. "Ne valja iznositi smeće navečer." "Mislite, zbog žohara, u podrumu?" nervozno se pretvaram u stand up komičara.  "Ne znam ja, tako kažu - kad padne mrak, ne valja iznositi smeće iz kuće", zlokobno doda Višnja, a ja stanem razrogačenih očiju. Vreća smeća klizne mi iz ruke.  Ne zna Višnja da u priprostom praznovjerju ja razabirem riječi gospođe Dudley Shirley Jackson ("i n the night, in the dark "), a da sam dodatno napeta jer ovih dana čitam "Prizor neviđeni" Mary Roberts Rinehart. "Ne volim napuštene kuće. Čak i po dnevnoj svjetlosti imaju na mene čudan utjecaj. Čini se da su u ...

U posljednjih mjesec dana provela sam sate u kojekakvim čekaonicama. U njima sam viđala roditelje koji skrolaju po mobitelu dok im njihova djeca, koju su doveli k liječniku, vire iza ramena. Sretala sam nepristojne ljude koji bolničkim tehničarima spominju matere i ostalu rodbinu, očekujući od svoje djece, koja još uvijek vire preko njihovih ramena, da poštuju starije. Pogled mi se lijepio na izblijedjele natpise "Molimo držite razmak 2 metra" i "Potrebno je naručiti se". Čekajući, ponovno sam uviđala sve što ne valja s ovim svijetom.  Pročitavši "Lucy kraj mora", roman koji uvelike govori o pandemiji Covida iz 2020, oko mi je pobjeglo na roman "Deset tisuća koraka" Danijele Crljen, koji sam donijela s Interlibera, ni ne sluteći što krije među koricama (iako nisam čitala "Strah od kupine", njezini dnevnički zapisi zvali su me). Danijelin roman počela sam čitati na godišnjicu pogibije mog najboljeg prijatelja - na dan kad je svijet prvi...

Kad živa u termometru vrtoglavo krene prema dnu, Drava se zamrzne. Iako se čini da je vrijeme stalo, ispod leda ona je i dalje divlja, hitra, nezaustavljiva. Mislim o tome ovih dana u veljači, kad me mraz grize za obraze, kad mi se sinusi rastapaju i talože u ušima. Moram priznati da uopće nisam imala u planu čitati "Lucy kraj mora". Iako sam čitala " Zovem se Lucy Barton ", nisam znala kakve su zgode snašle Lucy kraj mora. I bolje - da jesam, sigurno ju ne bih ni podigla s pulta ispred knjižničara (u Osijeku imamo puno knjižničara) ni odnijela kući.   "Lucy kraj mora" četvrta je knjiga u serijalu o Lucy Barton, nenametljivoj ženi zanimljiva životopisa, ženi koja je i čvrsta i lomljiva, koja i voli i prezire. Njezin je glas jasan i staložen (ali i nježan), a tempo života usporen - Lucy me nuka da budem strpljivija nego što jesam. Ipak, kad svijet zastane 2020. i panika zavlada, i Lucy će konci ispasti iz ruku. Njezin bivši suprug, opjevani William , odvest...

O piscima san gajila dvije predrasude - bila sam uvjerena da vjerujemo piscima koji znaju vjerno prenijeti svoj život na papir, dok su drugi dobri jer imaju bujnu maštu i ne moraju krasti ideje iz svog života da bi stvarali. No, sudjelovanjem na radionici pisanja " Pusti priču" i čitanjem autobiografije "Govori, sjećanje!" okanila sam se takvih vjerovanja i shvatila da vješti književnici uzimaju najbolje iz oba svijeta, i iz realnosti i iz fikcije. Nisam nikad čitala nijednu knjigu Vladimira Nabokova, ali o njemu znam ponešto. Znam da je ruski aristokrat, da je prezirao Dostojevskog, a da je volio pisati o pedofiliji i da je volio leptire. Njegovu sam autobiografiju poželjela čitati jer ju i kritičari i čitatelji hvale zbog rafiniranog stila kojim je napisana  (New York Times ju je nazvao i "najljepše napisanom autobiografijom"). U vrijeme kad je objavljena, 1951., Nabokov je ovu autobiografiju okarakterizirao kao hibrid romana i memoara, kao nešto novo i...

Kad god se Lucy Worsley (možete ju poslušati i na YT ) pojavi na TV programu i počne pričati o Agathi Christie, ja se zagledam u svoje police i poželim pročitati štogod Agathino. Nemam sve njezine knjige, ali imam neke koje su mi bitne, koje su me kao desetogodišnjakinju uvele u svijet krimića, neke koje je Agatha najviše voljela, neke koje su predstavljali prekretnicu u njezinom stvaralaštvu. Volim da su mi Agathine knjige nadohvat ruke. Miss Marple ili Poirot? Pitanje je raspoloženja, a ovih dana voljela bih biti živahna kao gospođica Marple pa sam si poklonila "Usnulo umorstvo", posljednji slučaj Miss Marple.   "Gospođica Marple bijaše privlačna stara lady, visoka i mršava, rumenih obraza i plavih očiju, otmjena, prilično kićena ponašanja. U njezinim bi plavim očima često znao zasvjetlucati munjevit bljesak." Od svega što je Lucy Worsley, dežurna televizijska povjesničarka, izrekla o Agathi u serijalu "Agatha Christie: Lucy Worsley on the Mystery Queen...

Negdje nakon Thoreauova "Waldena", a prije "Stolareve kćeri" Marine Vujčić bio je "Dnevnik samoće" iliti "Journal of a Solitude" belgijsko-američke književnice May Sarton. Pjesnikinja je to koja je rekla: " Loneliness is the poverty of self; solitude is richness of self ", a ta mi se rečenica toliko svidjela da sam potražila njezine dnevničke zapise, koji se redovito nalaze na popisima must read štiva . Pauza "That is what is strange - that friends, even passionate love, are not my real life unless there is time alone in which to explore and to discover what is happening or has happened." Siječanj je moj mračni mjesec - vrijeme u godini u kojem se želim zatvoriti u neki brlog i ne pojaviti se do Groundhog Daya (inače, jedan od mojih omiljenih filmova, jer takav čangrizavac sam ja). Umorna od ljubavnih zavrzlama (s muškarcima, ali i sa ženama), nakon životnih oluja, u rujnu 1970., u šezdesetoj godini života, May se nastanila u...

U prošlom sam životu sudjelovala na jednoj radionici pisanja za mlade (tad sam još bila mlada) koji su se željeli okušati u novinarstvu (tad sam još imala viška vremena u životu). Vodio ju je jedan nadobudni novinar kojem je cilj bio hvalisati se pa nisam bogzna što naučila od njega i godinama me nikakve radionice pisanja nisu mamile. No, kad sam vidjela da radionicu pisanja "Pusti priču" vodi tankoćutna i inovativna duša, Iva Bezinović-Haydon, nisam dvojila. Prvog utorka, kad je Iva prvi put mailom poslala tjedni zadatak, nisam mail otvorila do petka. Kukavica sam - kako ću pisati na zahtjev? Nisam tako pisala dvadeset godina, od srednjoškolskih klupa, a i tad je recept bio lak - za peticu je bilo dovoljno rasplakati našu profesoricu Mlinac. Na studiju nisam ni imala kolegij hrvatskog jezika (sramotno, jer izražavanje je tako važno za pravnika)! Posljednjih godina pisala sam kojekakve osvrte i članke, ne mareći nimalo za objektivnost i ne pridržavajući se tradicionalnih teh...

Otkrit ću vam tajnu - najgora sam prema knjigama koje dobijem za rođendan. Uzimam ih zdravo za gotovo (uvjeravam se da ih čuvam za crne dane), a najgore prolaze one za koje sam sigurna da će mi se svidjeti! Npr. zadnjih šest godina pročitala sam nekoliko knjiga Elene Ferrante, ali "Genijalnu prijateljicu", koju sam dobila za rođendan 2018., nisam ni taknula. "Jedno drvo raste u Brooklynu", pak, moj je lanjski rođendanski poklon, i iako su ju svi u to vrijeme čitali, i iako je to najdraža knjiga omiljene mi Gilmoreice, Lauren Graham aka Lorelai (ja sam vam enciklopedija nevažnih podataka - znam i koja je knjiga najdraža Juliji Stiles, i da su kokice omiljena hrana Geri Halliwell), ja sam ju tutnula na dno svoje police s knjigama. No, new year, new me - svaki knjigoljubac na početku godine poželi čitati svoje blago. "Nolanovi su imali poseban odnos prema kavi. Bio je to njihov jedini luksuz. Mama bi svakoga jutra skuhala veliki lonac kave koja se podgrijavala za...