Šljokičasta žena

Prije nekoliko sam se mjeseci zatekla u Pepermintu na kavi s Ivanom Šojat. Upoznala nas je zajednička prijateljica - njezina susjeda, moja kolegica (sad mi se to čini smiješnim - nas dvije, sudac i daktilograf, sjedimo na kavi s književnicom koja ispisuje likove identičnih zanimanja), znajući da sam obožavatelj njezinih knjiga. Ivana je tog dana pričala o sindikatima, o plaćama kazališnih djelatnika, o posmrtnoj pripomoći, o kremiranju, o njuškanju po arhivima, o profesoru latinskog koji joj je pomogao oko prijevoda zapisnika sa suđenja ženi koja je u Osijeku spaljena na lomači kao vještica, posljednja u nesretnom nizu. Učinila mi se teatralnom, svestranom, zanimljivom, iritantno empatičnom, ali ako bih je morala opisati jednom riječju, bila bi to - energija. Načevši njezin posljednji roman, "Rogus" (lat. lomača), brk mi se nasmiješio jer protagonisticu odlikuje ista ta energija. Ona možda jest zatomljena, jer mlada osječka arheologinja Angelina Pavković nije zadovoljna život...

Na društvenim sam mrežama ugledala fotografiju tradicionalne albanske kuće s nekom vrstom zatvorene drvene lođe iz koje mora da se pružao pogled na ulicu, a u koju bi jedva tračak svjetla mogao prodrijeti. Slaba sam na tradicijsku gradnju svog zavičaja pa mi se i ova albanska arhitektura učinila zanimljivom - dovoljno da na policama gradske knjižnice potražim albansku književnost (ali i istražim albanske običaje kao što su krvna osveta, z aklete djevice, podruga i Burneše ). Mala je to zbirka, a ime Ismaila Kadarea bilo mi je jedino poznato u njoj - sasvim slučajno, posudila sam jednu njegovu knjigu u kojoj i kuća ima svoju ulogu. U romanu "Lutka" Kadare piše od svojoj majci, koja je lagana kao papir, kao papirnata lutka. On zamišlja trenutak njezine udaje i prelazak iz nimalo misteriozne kuće Dobi u otmjenu đirokastrijsku Kadare kuću i pokušava shvatiti netrpeljivost koja je vazda vladala u njegovoj obitelji. Njegov otac morao je glumiti suca u zaoštrenim odnosima između s...

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...