Šljokičasta žena

Ništa ne stavi život u perspektivu kao što to čini vikend u gradu iz kojeg si potekao - u kojem si se rodio, u kojem si skakao gume, igrao se žmire,u kojem si dobio prve jedinice, u kojem si se prvi put ljubio i zaljubio. To je grad u kojem si najviše sanjario, i nemoguće je u njemu ne doživjeti tu - vision wholeness - širu sliku zahvaljujući kojoj se čini lakšim prebroditi sve teškoće. Pojam je to koji sam preuzela od Jennifer Fulwiler za čijoj knjigom sam prošlog vikenda, u roditeljskoj kući, očajnički posegnula nakon veljače opterećene virozama i doktorom Živagom. Trebalo mi je bolovanje zbog upale sinusa, i trebalo mi je nešto životno, nešto realno do boli, a inspirativno - The-Lovin'-Spoonful-Do-you-believe-in-magic inspirativno. O Jen Fulwiler sam već pisala u postu Kako mi je sestra strastveno utrapila ovu knjigu . Riječ je o Amerikanki koja je odrasla kao zadrti ateist koji je Boga poistovjećivao sa zubić vilom i koji je svojedobno zabranio djeci dolazak na svoje vjenča...

Pitam se vole li drugi ljudi dobre priče kao što ih ja volim, i pamte li svoje djetinjstvo kao sretni niz prepričanih anegdota, ili tek kao niz fotografija koje čovjeku bljesnu pred očima kad miris pite od jabuka ili bijele kave zaposjedne kuću. Pitam se slažu li im se misli u glavi spontano u rečenice koje će, kad-tad, tražiti svog čitatelja, ili se kreću slobodno u svim pravcima, neovisne o publici. Zbog te fatalne ljubavi prema pričama hrabro sam se ovog mjeseca prihvatila čitanja Doktora Živaga Borisa Leonidoviča Pasternaka, prema preporuci svog čitateljskog kluba. Naime, iako sam znala da je riječ o djelu koje se sastoji od dva sveska, odnosno šestotinjak stranica, i iako je Doktor Živago u mojoj glavi – punoj predrasuda – bio katalogiziran i pospremljen u istu ladicu kao i Santa Barbara, legenda Doktora Živaga i ljubavna priča epskih proporcija bile su ove veljače, uoči 130. godišnjice autorovog rođenja i uoči Dana zaljubljenih, jače od mene same. Doktor Živago objavljen je ...