Šljokičasta žena

Dok živimo skoncentrirani na jednu stvar, i to najčešće na onu jednu sitnicu koja nam nedostaje da bismo bili potpuno sretni, ili bar tako mislimo, puno stvari oko sebe ne doživljavamo - uzimamo ih zdravo za gotovo. Tako sam i ja, učeći za ispit, propustila život i smetnula s uma da sam se u mjesec dana poprilično zaokružila (ne, ne nosim izvanzemaljca koji nekontrolirano raste - pitala sam ginekologinju - samo se ja nekontrolirano debljam) i da se više ne osjećam ugodno u svojoj odjeći. Kažu da je trudnoća jedino razdoblje kad je žena sretna što je debela - mrzim one koji to kažu, očito nikad nisu bili trudni. Ne brinu mene brojke, niti me muči hoću li se ikada vratiti na staru kilažu, ali ova tromost me umara, ne mogu više sustići svoje skoro-trogodišnje-dijete, a podizanje te petnaestkilašice mi predstavlja užasno težak zadatak (znam, ne bih ju trebala podizati, ali i ta nesposobnost i nesamostalnost me izluđuju još više). Druga trudnoća je za mene ogroman izazov, od samog početka ...

Početkom ožujka, započeo je moj godišnji odmor - čitaj: finish za najomraženiji ispit u povijesti mene i u povijesti pravosuđa (službeno mu je naziv Završni ispit u Školi za pravosudne dužnosnike). Svoje jedino rođeno dijete predala sam baki u ruke, muž je pobjegao za njom, tek povremeno me posjećujući, i svakog jutra uvjeravala sam se da mi taj ispit treeeeeeba u životu i da je, s obzirom na moje blaženo stanje, sada pravo vrijeme za njega. Istina jest - možda mi taj ispit nikad neće trebati, možda ću za par godina biti cvjećar ili slastičar, i prestara sam da bih išta u svom životu morala, ali zbog ovog odvojenog života dugujem svojoj obitelji barem pokušaj kao ulog u budućnost, pa dalje što bude. Potencijalno razočaranje obitelji i usamljenost pred sam ispit skoro su me slomili, ali izdržala sam, ne baš junački, ali jesam. Sad treba čuvati živce i čekati rezultate. Ožujak mi je proletio u učenju i spremanju stana - što zbog nervoze od ispita, što od potrebe za gniježđenjem ...