Šljokičasta žena

Do sada nisam puno razmišljala o starosti. Jednostavno je bila neizbježna i ne mogu reći da me ikada plašila, štoviše, ponekad sam joj se i veselila, ali otkad sam navršila 31. godinu i otkad sam si napokon priznala da ću biti žena - ne s jednim djetetom, nego - s dvoje djece, čini mi se kao da sam u jednom danu naglo ostarila. Naime, u osnovnoj školi moje prijateljice i ja viđale smo jednu djevojku koja je bila starija od nas tek nekoliko godina, a koja se oblačila kao starija gospođa - zločesto smo je zvali "Žena s dvoje djece" - toliko se starmalom činila u našim mlađahnim očima. Osim žene s dvoje djece, u staračkoj panici sjetila sam se knjige Nore Ephron, scenaristice koju iznimno volim i koja mi se oduvijek činila bliskom, iako je riječ o gospođi koja je umrla u 71. godini prije šest godina. Da, njoj sam slična, a ne Blake Lively koja je, npr., rođena iste godine kao i ja. "Katkad idem na ručak s curama - došla sam do ove točke u rečenici i zaustavila se. Valjd...

Drago mi je da pada kiša cijeli dan jer teško mi pada sunce, ovo koje označava kraj kratke, ali svejedno dosadne, zime. Čim zagrije, žudim za šetnjama zelenim livadama, poljupcima ispod nadstrešnica, čini mi se kao da mogu namirisati proljeće, kao da mogu smetnuti s uma užasnu peludnu alergiju koja me dočeka svake godine, sanjam o piti od limuna, o kavi na balkonu, o slobodi, o knjigama koje ne sadrže niti jedan pravni pojam. Teško mi pada ova izolacija, odvojeni život od Franke i muža koji su mi dali svo vrijeme svijeta za pripremu ovog ispita za kojeg sam dala možda tek polovicu sebe, i teško mi pada što nemam vremena za čitanje i za book club koji ovog mjeseca - mog mjeseca - čita baš Male žene Louise May Alcott. Pročitala sam je u srednjoj školi, i to iz glupog razloga. U to vrijeme bila sam velika obožavateljica, baš kao i svi moji prijatelji, Dawson's creeka. Imala sam i prijatelja kojeg smo svi zvali Dawson, prijateljicu Jen, a ja sam bila Joey. Svi smo voljeli analizirat...