Šljokičasta žena

Kad sam bila djevojčica, obožavala sam spomenare i leksikone, svake školske godine imala bih barem po jedan od svakog i sve ih još uvijek čuvam kao veliko blago. Ipak, otkad sam odrasla, nekako ne volim ta pitanja "najdraže ovo", " najdraže ono" - shvatila sam da odrasli ne moraju donositi takve odluke, odrasli mogu imati sve, mogu voljeti sve, i mogu mrziti sve! No, kako određena pitanja ipak predstavljaju određene tajne na koje ću sa sjetom gledati već sljedeće godine, i kako su me moje dvije pratiteljice i legice blogerice (hvala, žene!) nominirale za ovu pitalicu skitalicu koja kruži blogosferom zadnjih dana, evo mog doprinosa. Pravila igranja su sljedeća: 1. Podijelite logo Mystery nagrade u naslovu posta 2. Ne zaboravite podijeliti pravila 3. Budite ljubazni i zahvalite onome tko vas je nominirao. 4. Recite svojim čitateljima tri stvari o sebi 5. Odgovorite na postavljena pitanja 6. Slobodno iznenadite i nominirajte 10 do 20 drugih blogera i obavi...

Ne znam sanjaju li druge mame o danu provedenom s prijateljicama, na rock koncertu ili bi voljele neopterećeno peglati kartice satima, ali otkad sam mama, sanjam samo o danu za sebe. Nemam plan, nemam niti ideju što bih radila kad bih imala slobodan dan, ali čeznula sam za njim. I dobila sam ga, nekoliko njih - i to zahvaljujući nedostatku vremena za učenje za besmisleni ispit koji sam ranije spominjala. Franka mi je rekla pa-pa i ostavila me u suzama samu u stanu, sve kako bih mogla učiti na miru. Slobodan dan nije od mene učinio štrebericu, ali mi je dao priliku da zastanem, pogledam nebo, da ga zaista vidim, i iz neke usporene i tihe perspektive promotrim svoj život. Svakom normalnom čovjeku koji je prošao pakao zvan pravosudni ispit najgora je noćna mora da će tom ispitu morati ponovno pristupiti. Ove godine moja će se noćna mora ostvariti. Ne tako davno, mladi su sudski vježbenici odmah poslije pravosudnog ispita postajali suci prvostupanjskih sudova, a već u četrdesetima pop...

Kako stvari stoje, ove godine sve može ići samo na bolje. Zajedno s mojim godišnjim odmorom započeo je i nesretni niz događaja koji nikako da se okonča. Prometna nezgoda, natezanja s osiguranjem, pa viroza, ta nesretna viroza koja je pokosila cijelu našu širu i bližu familiju, a Franki uzrokovala gnojnu anginu. Šest dana povišene temperature, kmečanja, štrajka glađu, štrajka žeđu, mjerenja temperature svakih sat vremena, buđenja noću i paničnog pipanja čela, pa još deset dana antibiotika. Jesam li spomenula koliko dugo sam sanjala o tom godišnjem odmoru? Sanjala sam da ću se izležavati bar pola sata na dan, dok Franka skače uz Doru istraživačicu, sanjala sam da ću pročitati bar jednu knjigu prije nego li prionem učenju za jedan od besmislenijih ispita u mom životu (tamo, u grupi s ispitom iz kolegija Upravna znanost - what the hell was that? ) i pokleknem pred ostalim izazovima koji vrebaju u 2018. godini. Na kraju sam bila preiscrpljena, prebolesna i prezabrinuta da bih se nadala i...