Šljokičasta žena

Jedan od najboljih načina za provesti tih tridesetak minuta odmora kojeg svaki radni čovjek zaslužuje je kava uz knjigu. Još kad mi oči ne bi bile natečene od peludi breze i graba koji cvijeta uz Dravu, eh, to bi bilo čisto savršenstvo! Jedna od knjiga koja se našla na mom popisu knjiga za čitanje zahvaljujući Lorelai i Rory je I konje ubijaju, zar ne? Horacea McCoya. Ideju za epizodu They shoot Gilmores, don't they? gospođa Palladino, autorica Gilmoreica, dobila je upravo čitajući McCoyevu knjigu, američki klasik, "malo remek djelo". Kod nas, pak, navedenu knjigu nikada nisam susrela na polici knjižnice, iako je prevedena prije pola stoljeća. Kupila sam je na Interliberu za svega deset kuna! Možda je knjiga o plesnom maratonu, kakvi su bili iznimno popularni u doba Depresije, danas aktualnija nego ikada ranije, jer jedino su je francuski egzistencijalisti cijenili kada je izdana. Danas se ljudi ne iscrpljujuju tjednima plešući za novčanu nagradu, al...

Dok smo jutros kvocali jer nas je ponedjeljak opet pronašao, Osijekom su odjekivali pucnji. Bivši klijent ubio je odvjetnika. Inače ne volim na blogu pisati o takvim stvarima, tome služe portali, ali tužan je ovo dan za sve moje kolege koji se trude obavljati svoj posao, i povlači mnogo pitanja, i to ne samo u našem poslu, nego u obavljanju svakog posla koji uključuje interakciju s ljudima - i to najopasnijom vrstom - onima koji nemaju što izgubiti. Ovakvi događaji sve nas ostavljaju bespomoćnima jer, doista, čini se kao da je zlo, sudbinu, zovite to kako želite, nemoguće izbjeći. Sve što možemo je živjeti život kao da nam je svaki dan posljednji dan - poštovati ljude oko sebe, nastojati obavljati svoj posao časno, lijegati sa čistom savjesti, truditi se unijeti pozitivne promjene u svoju okolinu, voljeti život i biti zahvalan na svakoj njegovoj minuti. Pa, evo na čemu sam ja zahvalna posljednjih dana! Ušla sam u 29. godinu života, proslavila s obitelji, daleko od glupih čestitk...

Iako Hollywood sve veću lovu ulaže u filmsku produkciji, čini mi se da se više ne snimaju filmovi koji čovjeka mogu nadahnuti svojom jednostavnošću i šarmantnošću. Zato, kišni dan savršen je za opuštanje uz jedan od hollywoodskih klasika. Nekada, ne tako davno, filmašima nisu bili potrebni specijalni efekti, niti bajna kostimografija. Sve što je činilo film dobrim je bio dobar scenarij i glavni glumci između kojih je znala frknuti pokoja iskrica. Jedan od takvih filmova je i The shop around the corne r, divan film kojeg su 1998. godine pokušali kopirati oni koji su natjerali Meg Ryan i Tom Hanksa da zaigraju u ulogama Klare i gospodina Kralika. Velik sam romantičar i romantične komedije gledala bih od jutra do sutra, ali You've got mail nije mi bila gledljiva. Ali, ako e-mail zamijenite pravim pisanim pismima, poštanskim sandučićima i radnju smjestite u mali dućan čangrizavog gazde Matuscheka u Budimpešti - dobijete film kojeg ćete rado pogledati i više puta! ...

Po ne znam koju godinu po redu, opet mi se, baš u rođendanskom tjednu, svijet nasmijao u lice i učinio da se osjećam razočaranom u čitav ljudski rod. Kao da čovjeku nije dovopjno da u jednom danu ostari godinu dana. Nije taj osjećaj rezultat jednog nespretnog ili zlonamjernog pojedinca, nego me val razočaranja zapljusnio s raznih strana i rezultirao pravom erupcijom emocijama - što od jada, što od hormona. Ako ima imalo istine u onoj o trudnicama i ječmencima, posljednjih dana podijelila sam ih nekoliko.  Budi promjena koju želiš u svijetu, rekao je Gandhi, ali nije htio reći i:"...ali pomiri se s tim da druge nikada nećeš promijeniti". Koliko god se čovjek trudio biti dobar, biti svima na usluzi, biti pristojan, biti ponizan, ne može ne primijetiti zloću ili zavist, što li već ljude motivira, koje vrebaju svakodnevno. Stoga, ne želim poklone - za rođendan si želim mir u svijetu - ljude koji ne podmeću drugima noge, koji ne stavljaju zle riječi drugima u usta, ljude ...

Nakon mnogo godina, krenula sam večerati kruh s kajmakom. Možda zato što sam trudna, ili, pak, zato što mi se približava rođendan pa shvaćam da su dani bezbrižnosti daleko iza mene. U vrijeme kad su se moje godine mogle izbrojati na prste jedne ruke čuvali su me djed i baka. Djed je uvijek sa sobom nosio svoj zeleni tranzistor i ljubio mi obraze trljajući svoju neobrijanu bradu o njih, dok bih se ja hihotala iz sveg glasa, a baka mi je dopuštala da gledam kako muze svoju Jagodu, kravicu koja joj je pomagala da stvori najfiniji svježi sir i kajmak koje sam, naravno, ja imala čast prva degustirati. Kruh namočen u kajmak bio je za mene specijalitet. Danas, ovaj, iako domaći, a kupljen na tržnici, nema isti okus, nije bakin. Baka je ostala sama, bole ju krsta i teško joj je brinuti se za kravicu, više ne pravi kajmak i ne prodaje ga na osječkoj piji na koju je godinam putovala vlakom. Ipak, onaj okus kajmaka s kruhom u mislima je tako živ da mi i danas izaziva osmijeh kakav se može razvuč...