Šljokičasta žena

Nisam oduvijek učila o mjestima čitajući knjige. Zapravo, to sam se naučila dok sam živjela Šibeniku. Valjda sam tada shvatila da nas mjesta u kojima živimo mogu oblikovati, ako im dopustimo. Živjela sam sama, usamljeno, i silno sam se željela sprijateljiti s gradom. Često sam posuđivala " Stari Šibenik " Milivoja Zenića, čitala " Katedralu " Ive Brešana, čak sam kupila i knjigu meni nepoznatog šibenskog snimatelja Antonija Barišića " Srest ćemo se opet ". Iako upoznati grad nije bilo dovoljno da se ukorijenim ondje, naviku biranja knjiga po geografskim mjerilima ponijela sam kući, u Osijek (u kojem sam studirala, ali kojeg nikad ranije nisam poželjela bolje upoznati). Mjesecima se pripremam za put u Dublin čitajući irske pisce (ranije sam čitala Murdoch , McCana , Trevora , Rooney , O' Connora ). Posljednjih nekoliko mjeseci posvetila sam se Enright , Keegan , Banvilleu , French , O' Brien , i naravno, J amesu Joyceu . Nisam pročitala sve knjige k...

Pa kaže... "A Portrait of the Artist as a Young Man" iliti "Mladost umjetnika", bar prema prijevodu iz 1982. Must read za svakog obožavatelja lijepe književnosti koji drži do sebe. Imam je mjesecima na polici. Gledam je, a Joyceu puca špaga hoću li ikad čitati njegove knjige. Da nije bilo Edne O'Brien , ne bih uzela tu knjigu u ruke godinama, a možda ni onda. Iako zvuči kao autobiografija, riječ je o prvom romanu velikog Jamesa Joycea, irskog spisatelja koji je utjecao na svakog (irskog i dr.) pisca koji je stvarao u posljednjih sto godina. Protagonist romana je Joyceov fiktivni alter ego, Stephen Dedalus , buntovnik s razlogom, koji se buni protiv Crkve i sam sebe tjera iz Irske, u Europu. To je opća kultura. Ali, je li poznavanje opće kulture dovoljno da se u ovom djelu uživa ili da ga se - ja sam skromna žena - bar razumije? Ovo pitanje postavit će si svatko tko je pokušao čitati "Uliks", opskurno Joyceovo remek djelo o jednom danu Dublinca Leopolda...

Nisem velki obožavatelj dela Kristiana Novaka, kak vsaka baba v Hrvaškoj. Čitala " Črnu mati zemlu " i " Ciganina " jesem, ali ne pobožno - nisam iskala primjerak v knjižari po objavljivanju. Nej pogodil moju temu, tak je kak je. Ni "Slučaj vlastite pogibelji" nej bil iznimka. Ipak, kad sem vidla da bo HNK Varaždin gostovao s kazališnom adaptacijom vu Osijeku, furt sem kupil karte. Poslušala sem vse razgovore s piscem na internetima, pročitala dva poglavlja romana, znala sam kaj je tema romana "Slučaj vlastite pogibelji" (taj naslov je doista efektniji od " Znaš da nema bliže "), ali nisem mogla ni naslutiti da je priča pravednika međ cajkanima isprepletena s pričom kul mlade profe s velikom jezičinom, koja ima mišljenje o vsemu i koja se ruga vsima, pa čak i svom hipsteru od muža (ona je antiheroina o kojoj pjeva Taylor Swift - ide ti na živce, ali navijaš za nju). "Imaš ti jezičinu, ali samo kod kuće!", moj mi je japa uvije...

Nedavno se na televiziji prikazivao serijal Adriana Dunbara "My Ireland" i ja sam uživala u prizorima divlje irske obale. Dunbar se vraća u rodni kraj, u grad Enniskillen na rijeci Erne, proučava povijest Malin Heada i Powerscourta, plovi do Skelling otoka, putuje u selo Glendalough, ali i do 800 godina starog svjetionika. Budući da mi zazubice rastu, a kraj svibnja se približava, posegnula sam za još jednim irskim romanom. Ovaj se nalazi na BBC -jevom popisu najinspirativnijih romana, a Dublin ga je 2019. izabrao za Dublin One City One Book , što je pomalo smiješno jer je po objavljivanju u Irskoj bio zabranjen, zahvljujući Censorship of Publications zakonu iz 1929., pa i javno spaljivan. Riječ je o romanu iz 1960., "Provincijalke" iliti "The Country Girls" Edne O'Brien, prvom u trilogiji, koja je i kod nas prevedena (posjedujem izdanje Izdavačke radne organizacije August Cesarec iz 1981.). " - O, Isuse, nemoj mi ubijati raspoloženje. Ubit ću se ...