Šljokičasta žena

Ne treba mi kalendar - u zraku sve miriši na rujan. Kad počne škola, kad se okončaju godišnji odmori, zahuktaju se radovi na oranicama i obere se grožđe, iz ljudi iščezne ljetna bezbrižnost, a razne obveze unesu nemir kojeg ne liječe mokre čarape i kišobrani koje je vjetar slomio. I mene su ovih dana obveze i slomovi živaca lomili - ali ne i slomili. Napetost na poslu, uputnice za logopeda i psihologa za Franku u kombinaciji s hrpom neispeglanog rublja rezultirale su plakanjem uslijed prelistavanja novog Ikeinog kataloga („Zašto moj stan nije tako savršeno uredan i zašto mi nasmijani ne uživamo na toj žutoj sofi?, i, btw, „Zašto je ta sofa toliko skupa?“). Da, to je taj trenutak kad ti se čini da više ne možeš pohvatati konce svog života, a njemu se suprotstaviti može jedino penjanje na loptu i dugo stajanje na njoj, toliko dugo da se osvrneš na sve oko sebe i ponizno - sabereš. Ovog puta umjesto loptanja poslužio je sastanak book cluba kojem se radujem kao malo dijete - ...

Ponekad, dok uvečer hranim Franku grizom koji kamufliram s kraš ekspresom (jer ona bijelu hranu ne voli niti vidjeti), a ona bulji, po ne znam koji put, u Balerinu i Viktora , gledam zgradu Opere Garnier pred kojom stoji balerina Félicie i zamišljam si da, držeći novine iznad glave - jer vani lijeva kiša, a ja sam svejedno graciozna - ulijećem u neki od pariških caféa, skidam baloner i ostajem samo u crnoj-navukla-sam-je-u-mraku-ali-izgledam-fantastično-dolčeviti i, namještajući nonšalantnu seksi pundžu, koja je postojana čak i na pariškoj jeseni (u mojim maštarijama u Parizu je uvijek jesen, stvarno ne znam zašto), na tečnom francuskom (duh!) naručujem "Un café crème, s'il vous plaît!" (to je ujedno jedino što mi je ostalo s tečaja francuskoj, pozdrav ekipici!). Kladim se da je svaka žena bar jednom u životu poželjela vidjeti svjetla Pariza - neke sanjaju o njemu kao o destinaciji savršenoj za prosidbu ili medeni mjesec, a neke bi voljele dane provoditi lutajući P...

Razgovarale smo neki dan legica i ja na kavi o ispitima i trudu koji ulažemo u svoje obrazovanje i u svoj posao, a ona me zatekla izjavom da su joj trenuci kad je položila pravosudni ispit i kad je rodila svoje prvo dijete bili najsretniji trenuci u životu. Hm, nekako sam se zamislila nad svojim životom i trenucima koje rado prizivam u sjećanje - i polaganje pravosudnog ispita nikako ne bih svrstala u kategoriju best of. Pa zbog čega točno onda neki trenutak možemo okarakterizirati - najsretnijim? Položila sam u svom životu puno ispita. Ispit iz povijesti, za koji se uopće ne sjećam koju sam ocjenu dobila, ali se sjećam da sam pitanja koja su bila u ispitu proslijedila svojoj Maji, koja je bila u razredu koji je sljedeći kod nastavnice Kontrec bio na tapeti, u nadi da će i ona ispit napisati uspješno. Ona ih je proslijedila Jeleni iz svog razreda i all hell broke loose. Ispit iz fizike iz kojeg smo Lidija i ja dobile jedinice, i to dvostruke, jer smo prepisivale jedna od druge, š...