Šljokičasta žena

Draga moja djevojčice, jučer si puhala dvije svjećice na svojoj torti, odnosno, tvoj tata i ja smo puhali svjećice jer ti nisi htjela sjediti pred tortom baš tad kad smo mi to zamislili. Ne, autoritet i zapovjedi su ti besmisleni, oduvijek bili. Dan prije, na prvoj od dvije rođendanske zabave, vatru na svjećici ugasila si prstima poput neustrašivog gangatera koji stvari uzima u svoje ruke, i odšetala. Nisu te zanimali ukrasi na torti, svjećice, niti fotografiranje. Ni to što su se svi okupili oko stola nije te ponukalo da se kraj njega zadržiš - naumila si igrati se, trčati i cerekati iz raznih kutova stana, i svoj si naum ostvarila. Takva si od prve sekunde, one sekunde olakšanja koje je uslijedilo nakon dva dana bolova, trudova i iscrpljenosti. Izašla si na svijet plačući i mašući rukama i nogama, a babici, čije ruke su te dočekale, pokakala si se po bijelim anatomskim klompama. Sve su se sestre nasmijale kad te nazvala: "Franka usranka", a ja nisam ni slutila koliko svoje...

Otkad imam Franku, sve češće se u knjižarama zaustavljam na odjelu s dječjim knjigama. Promatram ih, prevrćem po rukama, zamišljam koju bih joj mogla pročitati, koju bi ona sama izabrala s police, pitam se koja će joj promijeniti život - jer knjige koje pročitamo kao djeca ostanu u nama cijelog života, i vječito nas podsjećaju na dječju radost i dječje snove. Zbog knjiga ja danas ne mogu vidjeti zemičku, a da ju ne poželim strpati u džep poput Heidi, zbog knjiga ne mogu jesti trešnje, a da se ne sjetim Milog Djeteta, zbog knjiga se nasmijem samoj sebi u brk kad upoznam nekog Nikolu, jer odmah pomislim na Nikolu s prikolicom (nisam bila cura za Ježevu kućicu, Ćopić me osvojio s Orlovima). Što više skupljam knjige koje će Franka jednog dana uzimati s police, umirući od želje da sazna kakva čuda one kriju, sve više shvaćam da postoji puno predivnih dječjih knjiga koje nikada nisam pročitala. Neke od njih su svjetski klasici, a do mene, oholice koja misli da ima pravo zvati se ljubi...

"Najveći američki roman za koji nikada niste čuli", piše na koricama knjige Johna Williamsa - na sada već legendarnom Stoneru. Knjiga je objavljena još davne 1965. godine, a u nas, Hrvata, prevedena je lani i opjevana je po svim portalima i blogovima koji se bave književnošću, pa čak i prozivana najboljom knjigom 2016. godine. I kako da je onda i sama ne uzmem u ruke? William Stoner nije junak svoje priče, on je samo - čovjek. Skroman i tih čovjek koji je odrastao na farmi, i koji je, iznevjerivši roditelje farmere, odustao od poljoprivrede i posvetio svoj život - književnosti. "Ta zar ne znate, gospodine Stoner?", upitao ga je. "Zar još niste shvatili istinu o sebi? Vi ćete biti nastavnik." Stoneru se učinilo da se Sloane iznenada jako udaljilo i da zidovi kabineta uzmiču. Imao je dojam da lebdi u širokom prostranstvu; začuo je vlastiti glas: "Jeste li sigurni?" "Siguran sam", blago je odgovorio Sloane. "Kako znate? K...

Deset dana je prošlo i sad bih ja nostalgično trebala uzdahnuti i izreći neki klišej kao što je "Sve što je lijepo, kratko traje", ali neću to učiniti. Kao prvo, ne vjerujem u tu konstataciju, jer neke zaista lijepe stvari traju vječno, a kao drugo, nema tog mjesta na kojem bi mi bilo ljepše nego kod kuće. Nedostaje mi moj krevet, moja kuhinja, moja perilica za suđe, moj balkon, moj suncokret koji je procvjetao netom prije našeg odlaska na put.  Napravili smo sve s popisa "Stvari koje se moraju učiniti na moru" - čitali ženske časopise i u skladu s njihovim preporukama štitili kožu od sunca, jeli puno sladoleda, pili puno kave, obilazili znamenitosti, pisali razglednice, nosili hrpu rekvizita na plažu, a bome smo se i okupali u moru. Uz sve to, preživjeli smo i Frankin morski režim (ne)spavanja, a i susreli se s divnim noćnim tantrumima koji su trajali i po nekoliko sati (zamislite scenu iz Egzorcista) - a najbolje od svega je što smo svakog trenutka u pos...

Prošlog sam mjeseca mahnito guglala o Ernestu Hemingwayu - gdje se rodio, tko ga je nazvao Papa, što li je u životu strašno doživio da si je oduzeo život omiljenom puškom za lov - sve me zanimalo. Njegova me književnost nije posebno dirnula, ali on kao čovjek od krvi i mesa mi se učinio kao jedan od najzanimljivijih ljudi koji su ikada šetali ovom planetom. Svi znaju legendarne priče o njemu - da je ukrao pisoar iz omiljenog bara jer je tvrdio da mu pripada s obzirom koliko je ondje urinirao, da je bio agent KGB-a, da je u Key Westu imao šestoprstu mačku čiji potomci i sada ondje mijauču, da je preživio antraks, malariju, rak kože i još tisuću boleština pa i dvije avionske nesreće. No, kako je živio prije nego je postao legenda? Rođen je u kući svoga djeda u Illinoisu, a otac, koji je također skončao od svoje ruke, bio je liječnik, dok mu je majka bila pjevačica koja se karijere odrekla u korist svoje velike obitelji. Ernest nije bio glazbeno talentiran, a poslije srednje šk...

Nisam rođena za spontanost. Volim sve isplanirati i nastrano uživam čak i u izjalovljavanju planova - jer tad dolazi do izražaja moja snalažljivost - tada na red dolazi plan b. Da, ja sam žena za plan b. Obožavam preispitivati svoje prioritete i oštriti svoju odlučnost - koja je vrlo podcijenjena vrlina, samo da se zna.  No, otkad sam mama, morala sam prestati biti cura za planove, sad sam go with the flow mama, bar to pokušavam biti jer moja je djevojčica kraljica spontanosti, i koliko god imala izražene stavove i najdosljednije je dijete koje znam (ne, ona još uvijek ne govori), svakog dana nas iznenadi nekom novotarijom, i svojim osjećajem za moment.  Jučer je na pola staze na plaži sjela i izula sandale, i iako mrzi stati bosa na pijesak, i ne može podnijeti da joj kamenčići uđu u sandalu, ustala se i samo u peleni prošetala cijelom plažom. Uzela sam je u ruke i odnijela do plićaka oprati joj prljave noge. Niti ne razmišljajući, zakoračila sam držeći je u naru...

Nemojte misliti da sam trekkie, kunem se da nisam, samo sam voljela gledati Voyager i kapetanica Kathryn Janeway mi je bila opasna ženska i mogući ženski uzor - ukoliko se ikad nađem u stresnim situacijama koje uključuju putovanje svemirom.  No, u svemir neće vaša kapetanica skoro, ali sam skoknula do Poreča po stoti put. Znate kako je nemoguće u gradu koji se nikada ne mijenja pronaći neki novi kut gledanja? U Poreču si uvijek to pomislim - kava je još uvijek preskupa, konobari su prespori, još uvijek su na svakom uglu drangulije koje ljudi imaju potrebu kupovati na ljetovanju, još uvijek je sve puno jantara, još uvijek lijepi prozori krase romantičke i gotičke kuće ovog istarskog grada.  Ipak, kad imaš dijete, htio - ne htio, ono ti otvori neke nove vidike. Tako smo ovaj put Poreč gledali očima djeteta i zapazili smo puno toga što nikad ranije nismo - ima puno parkova, i puno ljuljački, i tobogana, i djece, i klupica, i mačaka i fontana, a svi re...