Preskoči na glavni sadržaj

Ozbiljna inventura 2019. godine

Neki dan moja stara prijateljica rodila je svog drugog sina, Roka. Ona je najbolja vrsta prijateljice - ona čijeg upoznavanja niti prvog susreta se ni ne sjećaš, jer je u tvom životu otkad znaš za sebe. Zajedno smo skakale gume, nastupale na Dori, igrale se Male gospođice, zajedno išle u vrtić u Đurdan, dijelile učiteljicu Katicu Marks, u srednjoj školi dijelile klupu i ljubav prema matematici (još joj se obraćam za pomoć pri izračunu sudskih troškova), zajedno smo i studirale, i samo je pitanje vremena kad ću se ja, sudska savjetnica, pridružiti njoj, odvjetnici, u zajedničkom odvjetničkom uredu. A sada? Sada smo mame, sprdamo se sa svojom djecom i sheramo si njihove smiješne videe, i tješimo se za besanih noći i beskrajnih nasisavanja. Pohrlila sam odmah u rodilište, zagrliti ju i vidjeti to njeno malo čedo, taj izvor života, tu fontanu mladosti. Gledam to maleno djetešce i ne mogu vjerovati da smo obje sad žene s dvoje djece (znači: jako stare!), i da sam još ove godine bila na rodiljnom dopustu, a da je moja bebica već mali harambaša od sedamnaest mjeseci. Pa kako? Vrijeme je proletjelo!

Ova godina bila je jedna od najmirnijih i najdosadnijih u mom životu - i Bogu hvala na tome. Ništa se nije dogodilo! Nisam rodila niti položila ijedan ispit, ni muž niti ja nismo promijenili radno mjesto, bili smo na ljetovanju, preživjeli ga unatoč gospođici Neću, djeca su krenula u vrtić i popila samo jedan antibiotik u četiri mjeseca, Juraj je rekao svoju prvu riječ, a Franka je gotovo spremna pozdravit se sa svojim logopedom, najmlađa sestra mi je diplomirala, a druga je pronalazila posao čak i kad ga nije tražila, stekla sam neke nove prijatelje, a neke sam, zbog promjene prebivališta, izgubila iz vida, ali ne i iz srca. Bila je ovo lijepa godina. Voljela sam i bila voljena, još jesam. Ne usuđujem se poželjeti išta više od dosadne rutine i u 2020. godini!

 

I sudeći po pročitanom, 2019. godina je bila plodna. Čitala sam puno knjiga književnica (note to self: u novoj godini želim više čitati knjige na svom materinjem jeziku), neke od tih književnica sam i upoznala, s nekima popila kavu, čitala sam klasike, i nisam se poželjela baciti s prozora, čitala sam popularne novitete zahvaljujući redakciji Ziher.hr koja me opskrbljivala knjigama i, iz nekog čudnog razloga, imala volju objavljivati moje tekstove. Čitala sam i puno knjiga koje su mi trebale pomoći da postanem bolja majka, i ne mogu reći da me nisu dovele do nekih spoznaja - jesu. Ali, da su mi utrostručile strpljenje i prepolovile decibele - nisu. Štoviše, početkom prosinca, svećenik mi je, nakon mojih dvadeset sekundi u ispovijedaonici rekao: "Opustite se, vidim da ste napeti, a i vi ste vrijedni opuštanja." True story, čak mi je dao i dopuštenje da tračam, ako me to opušta (nažalost, tračanje mi većinom diže kosu na glavi). Eto, to si želim u novoj godini - ne više pameti, niti hrabrosti, niti ludosti - želim si više opuštanja, jer ja to zaslužujem. 

Ukoliko ste propustili neku od mojih preporuka ove godine, evo random popisa pročitanog (link se nalazi unutar naslova):













































 







Bože, hvala ti za 2019. godinu!

Primjedbe

  1. Otišao mi nedovršeni komentar! Pročitah 7 od ovih, neke na tvoju preporuku, hvala, prijateljice koja najviše čitaš! :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. A joooj pa to je žalosno, ako ja najviše čitam :) Ali, nije bitno, kvaliteta je bitna, ne kvantiteta! ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...