Preskoči na glavni sadržaj

Ozbiljna inventura 2019. godine

Neki dan moja stara prijateljica rodila je svog drugog sina, Roka. Ona je najbolja vrsta prijateljice - ona čijeg upoznavanja niti prvog susreta se ni ne sjećaš, jer je u tvom životu otkad znaš za sebe. Zajedno smo skakale gume, nastupale na Dori, igrale se Male gospođice, zajedno išle u vrtić u Đurdan, dijelile učiteljicu Katicu Marks, u srednjoj školi dijelile klupu i ljubav prema matematici (još joj se obraćam za pomoć pri izračunu sudskih troškova), zajedno smo i studirale, i samo je pitanje vremena kad ću se ja, sudska savjetnica, pridružiti njoj, odvjetnici, u zajedničkom odvjetničkom uredu. A sada? Sada smo mame, sprdamo se sa svojom djecom i sheramo si njihove smiješne videe, i tješimo se za besanih noći i beskrajnih nasisavanja. Pohrlila sam odmah u rodilište, zagrliti ju i vidjeti to njeno malo čedo, taj izvor života, tu fontanu mladosti. Gledam to maleno djetešce i ne mogu vjerovati da smo obje sad žene s dvoje djece (znači: jako stare!), i da sam još ove godine bila na rodiljnom dopustu, a da je moja bebica već mali harambaša od sedamnaest mjeseci. Pa kako? Vrijeme je proletjelo!

Ova godina bila je jedna od najmirnijih i najdosadnijih u mom životu - i Bogu hvala na tome. Ništa se nije dogodilo! Nisam rodila niti položila ijedan ispit, ni muž niti ja nismo promijenili radno mjesto, bili smo na ljetovanju, preživjeli ga unatoč gospođici Neću, djeca su krenula u vrtić i popila samo jedan antibiotik u četiri mjeseca, Juraj je rekao svoju prvu riječ, a Franka je gotovo spremna pozdravit se sa svojim logopedom, najmlađa sestra mi je diplomirala, a druga je pronalazila posao čak i kad ga nije tražila, stekla sam neke nove prijatelje, a neke sam, zbog promjene prebivališta, izgubila iz vida, ali ne i iz srca. Bila je ovo lijepa godina. Voljela sam i bila voljena, još jesam. Ne usuđujem se poželjeti išta više od dosadne rutine i u 2020. godini!

 

I sudeći po pročitanom, 2019. godina je bila plodna. Čitala sam puno knjiga književnica (note to self: u novoj godini želim više čitati knjige na svom materinjem jeziku), neke od tih književnica sam i upoznala, s nekima popila kavu, čitala sam klasike, i nisam se poželjela baciti s prozora, čitala sam popularne novitete zahvaljujući redakciji Ziher.hr koja me opskrbljivala knjigama i, iz nekog čudnog razloga, imala volju objavljivati moje tekstove. Čitala sam i puno knjiga koje su mi trebale pomoći da postanem bolja majka, i ne mogu reći da me nisu dovele do nekih spoznaja - jesu. Ali, da su mi utrostručile strpljenje i prepolovile decibele - nisu. Štoviše, početkom prosinca, svećenik mi je, nakon mojih dvadeset sekundi u ispovijedaonici rekao: "Opustite se, vidim da ste napeti, a i vi ste vrijedni opuštanja." True story, čak mi je dao i dopuštenje da tračam, ako me to opušta (nažalost, tračanje mi većinom diže kosu na glavi). Eto, to si želim u novoj godini - ne više pameti, niti hrabrosti, niti ludosti - želim si više opuštanja, jer ja to zaslužujem. 

Ukoliko ste propustili neku od mojih preporuka ove godine, evo random popisa pročitanog (link se nalazi unutar naslova):













































 







Bože, hvala ti za 2019. godinu!

Primjedbe

  1. Otišao mi nedovršeni komentar! Pročitah 7 od ovih, neke na tvoju preporuku, hvala, prijateljice koja najviše čitaš! :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. A joooj pa to je žalosno, ako ja najviše čitam :) Ali, nije bitno, kvaliteta je bitna, ne kvantiteta! ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...