Preskoči na glavni sadržaj

Ozbiljna inventura 2019. godine

Neki dan moja stara prijateljica rodila je svog drugog sina, Roka. Ona je najbolja vrsta prijateljice - ona čijeg upoznavanja niti prvog susreta se ni ne sjećaš, jer je u tvom životu otkad znaš za sebe. Zajedno smo skakale gume, nastupale na Dori, igrale se Male gospođice, zajedno išle u vrtić u Đurdan, dijelile učiteljicu Katicu Marks, u srednjoj školi dijelile klupu i ljubav prema matematici (još joj se obraćam za pomoć pri izračunu sudskih troškova), zajedno smo i studirale, i samo je pitanje vremena kad ću se ja, sudska savjetnica, pridružiti njoj, odvjetnici, u zajedničkom odvjetničkom uredu. A sada? Sada smo mame, sprdamo se sa svojom djecom i sheramo si njihove smiješne videe, i tješimo se za besanih noći i beskrajnih nasisavanja. Pohrlila sam odmah u rodilište, zagrliti ju i vidjeti to njeno malo čedo, taj izvor života, tu fontanu mladosti. Gledam to maleno djetešce i ne mogu vjerovati da smo obje sad žene s dvoje djece (znači: jako stare!), i da sam još ove godine bila na rodiljnom dopustu, a da je moja bebica već mali harambaša od sedamnaest mjeseci. Pa kako? Vrijeme je proletjelo!

Ova godina bila je jedna od najmirnijih i najdosadnijih u mom životu - i Bogu hvala na tome. Ništa se nije dogodilo! Nisam rodila niti položila ijedan ispit, ni muž niti ja nismo promijenili radno mjesto, bili smo na ljetovanju, preživjeli ga unatoč gospođici Neću, djeca su krenula u vrtić i popila samo jedan antibiotik u četiri mjeseca, Juraj je rekao svoju prvu riječ, a Franka je gotovo spremna pozdravit se sa svojim logopedom, najmlađa sestra mi je diplomirala, a druga je pronalazila posao čak i kad ga nije tražila, stekla sam neke nove prijatelje, a neke sam, zbog promjene prebivališta, izgubila iz vida, ali ne i iz srca. Bila je ovo lijepa godina. Voljela sam i bila voljena, još jesam. Ne usuđujem se poželjeti išta više od dosadne rutine i u 2020. godini!

 

I sudeći po pročitanom, 2019. godina je bila plodna. Čitala sam puno knjiga književnica (note to self: u novoj godini želim više čitati knjige na svom materinjem jeziku), neke od tih književnica sam i upoznala, s nekima popila kavu, čitala sam klasike, i nisam se poželjela baciti s prozora, čitala sam popularne novitete zahvaljujući redakciji Ziher.hr koja me opskrbljivala knjigama i, iz nekog čudnog razloga, imala volju objavljivati moje tekstove. Čitala sam i puno knjiga koje su mi trebale pomoći da postanem bolja majka, i ne mogu reći da me nisu dovele do nekih spoznaja - jesu. Ali, da su mi utrostručile strpljenje i prepolovile decibele - nisu. Štoviše, početkom prosinca, svećenik mi je, nakon mojih dvadeset sekundi u ispovijedaonici rekao: "Opustite se, vidim da ste napeti, a i vi ste vrijedni opuštanja." True story, čak mi je dao i dopuštenje da tračam, ako me to opušta (nažalost, tračanje mi većinom diže kosu na glavi). Eto, to si želim u novoj godini - ne više pameti, niti hrabrosti, niti ludosti - želim si više opuštanja, jer ja to zaslužujem. 

Ukoliko ste propustili neku od mojih preporuka ove godine, evo random popisa pročitanog (link se nalazi unutar naslova):













































 







Bože, hvala ti za 2019. godinu!

Primjedbe

  1. Otišao mi nedovršeni komentar! Pročitah 7 od ovih, neke na tvoju preporuku, hvala, prijateljice koja najviše čitaš! :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. A joooj pa to je žalosno, ako ja najviše čitam :) Ali, nije bitno, kvaliteta je bitna, ne kvantiteta! ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...