Preskoči na glavni sadržaj

My heart will really always go on

Ne znam jeste li bili stanovnik ovog svijeta 1997.  i sjećate li se uopće događaja iz tog vremena, ali to je bila godina Titanica. Klasična priča o ljubavi između mladih iz različitih društvenih slojeva postala je epska kada ju je James Cameron postavio u kontekst plovidbe najluksuznijeg broda s početka 20. stoljeća, koji je tako slavno potonuo na dno Atlantskog oceana 15. travnja 1912. Titanic je snimljen s budžetom od gotovo 200 miljuna dolara, osvojio je Oscara koliko i Ben Hur, proslavio je englesku ružu Kate Winslet, svi su slušali My heart go on, u školi su svi imali bilježnice sa slikama iz filma, a svaka tinejdžerica sanjala je o svom Jacku, koji bi je jednog dana nacrtao kao jednu od svojih Francuskinja (btw, jeste li znali da je scena gdje Jack crta Rose jedna od prvih snimljenih za film jer ostatak seta nije bio spreman za snimanje, a da je sam crtež načinio upravo James Cameron?). 


Našički Dom kulture prikazuje filmove samo nedjeljom, ali Titanic se 1998. (jer kod nas svi proizvodi zapada dođu s malim zakašnjenjem) prikazivao desetak dana, i svaki dan su ljudi u dugim repovima uzbuđeno čekali da bi ga pogledali. Cijeli događaj, kao i sam film, spoj istinitog događaja, ljubavi, drame, akcije, specijalnih efekata (sve što volim!), bio je spektakl. Zbog filmova kao što je Titanic i zavoljela sam ići u kino - još uvijek se sjećam kako su svi u kinu spontano zapljeskali na scenu Roseinog dlana na staklu zamagljenog automobila, a nasmijali se kada je prastara Rose, crveno nalakiranih nožnih noktiju, bacila srce oceana u ledeni ocean - iako su film gledali i roditelji s djecom, i mladi parovi, i lokalni političari i profesori i  klošari - i svi su po izlasku iz kina negodovali jer Rose nije maknula guzu s tih vražjih vrata. Kutiju kokica od tog povijesnog dana još uvijek čuvam, a svake godine u ovo doba pogledam Titanic.



Priča o mom pradjedu koji je išao na Titanic, ali je na njega zakasnio, prenosila se s koljena na koljeno i prije nego se Jack ukrcao na brod u Southamptonu. Nisam sigurna odakle je krenula i ima li u njoj istine, ali ta priča nije mi puno značila prije nego sam pogledala Titanic kojime sam postala opsjednuta. U tome sam nalik Jamesu Cameronu - kada me nešto zanima, proučavam to koliko god je to u mojoj moći (i Cameron je Titanic snimio zbog svoje opsesije olupinama brodova). Godinama sam čitala sve o Titanicu što mi je dospjelo pod ruku, ponajviše djela hrvatskog titanikologa Slobodana Novkovića, od kojeg mi je najdraža knjiga TITANIC - Hrvati u katastrofi stoljeća. Naime, u trećem razredu na Titanicu je putovalo trideset Hrvata, mahom Ličana, a samo troje je preživjelo tragediju spasivši se skokom u hladnu vodu - Nikola Lulić, Mara Osman-Banski (na slici dolje sa sinom Ivanom 1913.) i Ivan Jalševac. Posadu Carpathije koja je došla u spas Titanicu, pak, sačinjavali su mahom Istrani i Riječani, što je i razlog zašto je jedan od rijetkih sačuvanih prsluka za spašavanje s Titanica, a jedini u Europi, danas u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci.


Cameronove dokumentarce o samom posjetu olupini Titanica pogledala sam na desetke puta, proguglala sam sve što o Titanicu na Internetu piše, i još se nisam zasitila priča s Titanica. Još uvijek me ta priča fascinira, još uvijek me pogađa činjenica da se 1500 ljudi u jednoj noći utopilo (što osobno smatram najužasnijim načinom umiranja) ili se smrznulo u hladnoj vodi Atlantika Ipak, istovremeno me i oduševljava postojanost ljudskog duha - činjenica da se ljudi i u najvećim tragedijama sjete onih neprivilegiranih, da su spremni dati život, ali su se i spremni za njega boriti. Priče onih preživjelih, ali i umrlih, na Titanicu neiscrpna su inspiracija i danas, 101 godinu nakon što su se svjetla Titanica posljednji put ugasila.


 

Često mislim na sve njih na dnu oceana, na sve one uredno posložene, nenapukle, tanjure, na lustere i oslikana vrata koje nagriza hrđa, na kapute i čizme koji su ukupani u pijesak baš kao da njihov vlasnik sniva na dnu oceana, na dječje cipelice, ukosnice, šešire, nerazbijene naočale koje su pronašli ronioci, na ležaljke koje su postavljene na dno oceana baš kao da čekaju da sunce obasja palubu, na sve ugledne bankare i njihove ženice u skupim haljinama, na siromašne švelje koje su se nadale boljem životu preko bare, na mornare, konobare, kuhare, svirače i spremačice, na sve majke, očeve, dječicu, djedove i bake - i sigurna sam da su oni jedno svoje putovanje sretno priveli kraju - ono putovanje prema nebu koje nas sve čeka kada isteknu naše posljednje minute.




Primjedbe

  1. Divna priča. Itekako se sjećam filma i svu famu oko njega jer je to bio prvi film zbog kojeg smo prijateljica i ja odlučile iz našeg malog mjesta otići same gledati u gradsko kino. Bile smo tada u 8. r. i za nas je to predstavljalo nešto velikooo, nešto što odrasli rade. Godinama kasnije skupljalo se sve što ima veze s filmom i glumcima. Baš si mi probudila divno sjećanje <3

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...