My heart will really always go on

Ne znam jeste li bili stanovnik ovog svijeta 1997.  i sjećate li se uopće događaja iz tog vremena, ali to je bila godina Titanica. Klasična priča o ljubavi između mladih iz različitih društvenih slojeva postala je epska kada ju je James Cameron postavio u kontekst plovidbe najluksuznijeg broda s početka 20. stoljeća, koji je tako slavno potonuo na dno Atlantskog oceana 15. travnja 1912. Titanic je snimljen s budžetom od gotovo 200 miljuna dolara, osvojio je Oscara koliko i Ben Hur, proslavio je englesku ružu Kate Winslet, svi su slušali My heart go on, u školi su svi imali bilježnice sa slikama iz filma, a svaka tinejdžerica sanjala je o svom Jacku, koji bi je jednog dana nacrtao kao jednu od svojih Francuskinja (btw, jeste li znali da je scena gdje Jack crta Rose jedna od prvih snimljenih za film jer ostatak seta nije bio spreman za snimanje, a da je sam crtež načinio upravo James Cameron?). 

Našički Dom kulture prikazuje filmove samo nedjeljom, ali Titanic se 1998. (jer kod nas svi proizvodi zapada dođu s malim zakašnjenjem) prikazivao desetak dana, i svaki dan su ljudi u dugim repovima uzbuđeno čekali da bi ga pogledali. Cijeli događaj, kao i sam film, spoj istinitog događaja, ljubavi, drame, akcije, specijalnih efekata (sve što volim!), bio je spektakl. Zbog filmova kao što je Titanic i zavoljela sam ići u kino - još uvijek se sjećam kako su svi u kinu spontano zapljeskali na scenu Roseinog dlana na staklu zamagljenog automobila, a nasmijali se kada je prastara Rose, crveno nalakiranih nožnih noktiju, bacila srce oceana u ledeni ocean - iako su film gledali i roditelji s djecom, i mladi parovi, i lokalni političari i profesori i  klošari - i svi su po izlasku iz kina negodovali jer Rose nije maknula guzu s tih vražjih vrata. Kutiju kokica od tog povijesnog dana još uvijek čuvam, a svake godine u ovo doba pogledam Titanic.

Priča o mom pradjedu koji je išao na Titanic, ali je na njega zakasnio, prenosila se s koljena na koljeno i prije nego se Jack ukrcao na brod u Southamptonu. Nisam sigurna odakle je krenula i ima li u njoj istine, ali ta priča nije mi puno značila prije nego sam pogledala Titanic kojime sam postala opsjednuta. U tome sam nalik Jamesu Cameronu - kada me nešto zanima, proučavam to koliko god je to u mojoj moći (i Cameron je Titanic snimio zbog svoje opsesije olupinama brodova). Godinama sam čitala sve o Titanicu što mi je dospjelo pod ruku, ponajviše djela hrvatskog titanikologa Slobodana Novkovića, od kojeg mi je najdraža knjiga TITANIC - Hrvati u katastrofi stoljeća. Naime, u trećem razredu na Titanicu je putovalo trideset Hrvata, mahom Ličana, a samo troje je preživjelo tragediju spasivši se skokom u hladnu vodu - Nikola Lulić, Mara Osman-Banski (na slici dolje sa sinom Ivanom 1913.) i Ivan Jalševac. Posadu Carpathije koja je došla u spas Titanicu, pak, sačinjavali su mahom Istrani i Riječani, što je i razlog zašto je jedan od rijetkih sačuvanih prsluka za spašavanje s Titanica, a jedini u Europi, danas u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci.

Cameronove dokumentarce o samom posjetu olupini Titanica pogledala sam na desetke puta, proguglala sam sve što o Titanicu na Internetu piše, i još se nisam zasitila priča s Titanica. Još uvijek me ta priča fascinira, još uvijek me pogađa činjenica da se 1500 ljudi u jednoj noći utopilo (što osobno smatram najužasnijim načinom umiranja) ili se smrznulo u hladnoj vodi Atlantika Ipak, istovremeno me i oduševljava postojanost ljudskog duha - činjenica da se ljudi i u najvećim tragedijama sjete onih neprivilegiranih, da su spremni dati život, ali su se i spremni za njega boriti. Priče onih preživjelih, ali i umrlih, na Titanicu neiscrpna su inspiracija i danas, 101 godinu nakon što su se svjetla Titanica posljednji put ugasila.

 

Često mislim na sve njih na dnu oceana, na sve one uredno posložene, nenapukle, tanjure, na lustere i oslikana vrata koje nagriza hrđa, na kapute i čizme koji su ukupani u pijesak baš kao da njihov vlasnik sniva na dnu oceana, na dječje cipelice, ukosnice, šešire, nerazbijene naočale koje su pronašli ronioci, na ležaljke koje su postavljene na dno oceana baš kao da čekaju da sunce obasja palubu, na sve ugledne bankare i njihove ženice u skupim haljinama, na siromašne švelje koje su se nadale boljem životu preko bare, na mornare, konobare, kuhare, svirače i spremačice, na sve majke, očeve, dječicu, djedove i bake - i sigurna sam da su oni jedno svoje putovanje sretno priveli kraju - ono putovanje prema nebu koje nas sve čeka kada isteknu naše posljednje minute.