Vjerujete li u bajke?

2. travnja 1805. godine u Danskoj, jednog običnog utorka, na svijet je došao mali Hans Christian Andersen. Iako je njegov otac bio uvjeren da je njihova obitelj povezana s kraljevskom, dječak je osnovno obrazovanje dobio u školi za siromašne dječake, a bio je prisiljen uzdržavati se kao tkalčev pomoćnik i krojač. Kao četrnaestogodišnjak pokušavao je uspjeti kao glumac, a njegov vokal doveo ga je i do Danskog kraljevskog kazališta, gdje nije ostvario svoje snove, ali gdje je jedan kolega prepoznao njegov smisao za pisanje, zbog čega je Hansov život krenuo putanjom književnika. Njegovo daljnje školovanje pod pokroviteljstvom direktora Kraljevskog kazališta, Jonasa Collina, bilo je obilježeno raznim ponižavanjima i zlostavljanjima, pod čijim je utjecajem i pisao bajke o onima koje društvo odbacuje, kao što je npr. Ružno pače. Njegove bajke, potekle prvotno iz folklora, nisu se u početku dobro prodavale, dok se danas na njegov rođendan slavi Međunarodni dan dječje knjige, a njegova djela smatraju se temeljima svih djela napisanih za djecu. Prijatelj Charlesa Dickensa, kojemu nijedna ljubav nije uzvraćena, umro je, cijenjen kao nacionalnog blago Danske, u 70. godini, a danas počiva na Assistens groblju u Nørrebro okrugu u Kopenhagenu.

Iako ga književna kritika ne prihvaća kao vrsnog književnika, svako dijete na svijetu imalo bi argumente protiv takvog razmišljanja. Svako djetinjstvo, pa tako i moje, obilježile su bajke Hansa Christiana Andersena. Posebno su mi drage Mala sirena, a posebne uspomene vežem za Princezu na zrnu graška i Djevojčicu sa žigicama, pa i Snježnu kraljicu i Kositrenog vojnika. Njegove bajke napisane su za djecu, ali nekako mislim da je uistinu došlo vrijeme za ponovno proživljavanje njegovih bajki, čemu ću zasigurno posvetiti svoj sljedeći posjet knjižnici.