Preskoči na glavni sadržaj

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (III)

U trećoj turi o Gilmoreicama govorim o vrlo važnim životnim lekcijama kojima su me naučile i bez kojih bih ja vjerojatno bila wanted kao kleptomanka, a depresiju nikad ne bih liječila čipsom i čokoladom. Ipak, neke lekcije čovjek usvoji tek kad ih osjeti na svojoj koži, a neke stvari ne može ne uzeti k srcu, bez obzira što je svjestan da svijetom hodaju ljudi koji ga na svakom koraku nastoje obeshrabriti i ubiti u pojam - iako bi bilo jednostavnije na svaku kritiku odgovoriti samo:


16. Ne kradi

Svi se držimo one "Ne kradi", ali Rory, inače uvijek sva pristojna, pod stresom čudno reagira - u trenutku kada ju je Dean prvi put poljubio, ukrala je kukuruzni škrob, a kada joj je Mitchum rekao da nema talent za novinarstvo, s Loganom je ukrala jahtu i završila u buksi. Škrob je ostao lijepa uspomena, ali zbog ukradene jahte, odradila je 300 sati rada za opće dobro, pa pamet u glavu, folks!


17. Žaluj

Iako je pokušavala ignorirati prekid s Deanom, Rory je na kraju ipak završila u suzama, shvativši da je majka bila u pravu - u slučaju prekida ljubavi, jedini lijek je nedepiliranje, junk food, obilje sladoleda i plakanje do iznemoglosti uz tužne ljubavne filmove kao što su Ishtar i Ljubavna priča.


18. Drugima ne govori loše o svojoj majci

Kad god se posvađate s majkom, imate strašnu potrebu svima obrazložiti na koji način vam je ovaj put upropastila život, no, think again - ponekad, kad govorite o drugima, pogotovo o članovima vaše obitelji, jedini bad guy u priči ste upravi vi.


19. Ne uzimaj mišljenja ljudi koji te ne poznaju k srcu

Rory je zbog Mitchumovog "You don't got it" odustala od svojih snova, prekinula studiji i odradila 300 sati rada za opće dobro prema nalogu suda. Čuli ste ono "Ponekad nije bitno što se govori, nego tko to govori"? Svima nam preteško pada kritika, a ako je ona upućena od osobe koja nas uopće ne poznaje - uzimamo ju kao objetkivnu apsolutnu istinu i zbog nje smo spremni mijenjati svoje stavove i svoje ciljeve. Znate što? Not worth it. Live and let live!


20. Ne ostavljaj bivšeg i sadašnjeg dečka u istoj prostoriji

Muškarci su uvjereni da žene vole kada jedan drugoga istuku u želji da se dokažu pred njom. Slatka tajna - i žene su uvjerene da je ta dominantnost iznimno privlačna - sve dok se zaista dvojica ne potuku zbog nje - tada oni ispadnu neandertalci, a ona se smatra uzrokom muške gluposti. Nije to situacija koja vam je u životu nužno potrebna.


Primjedbe

  1. hahahahah, all true stuff :D sad si me podsjetila zašto sam voljela gilmorice :D a ne samo zbog slatkih dječaka :Đ

    OdgovoriIzbriši
  2. ima nešto u tome svemu, iako nikad nisam pobožno pratila ovu seriju :) prebrzo pričaju :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...