Preskoči na glavni sadržaj

Mommie Dearest

Kao svaka prava Liz Lemon obožavateljica vjerujem da je što god Oprah kaže - svetinja. Tako ja svako malo zavirim na njenu web stranicu, a ponekad čeprkam i po starim postovima, samo da se podsjetim koje su stvarčice bile Oprine omiljene 2009. godine. Na ime Amy Chua naletjela sam prije dvije godine i otada sam njezin bestseler Majka uspjeha imala na popisu knjiga to read. Njena knjiga o kineskim i zapadnim roditeljima i njihovom odgoju potresla je Ameriku i oduševila Kinu - Amerikanci su je prozvali najgorom majkom ever i prijetili joj i smrću, a Kinezi su od nje tražili tajne odgoja uspješne djece. Jer, koja majka djeci prijeti da će im zapaliti igračke ako na klaviru savršeno ne odsviraju Clementinijevu sonatinu? Hm, američka očito ne. Hrvatska? Čula sam ja i gore prijetnje, iako ne sviram niti jedan instrument :)


Amy Chua doista je jedna žena kojoj ne mogu, a da se ne divim, pogotovo u trenucima kada patim od opasnog pomanjkanja motivacije za najvažniji ispit u svom životu. Ona je iz djeteta imigranata, koji su ostvarili američki san, kojeg su u školi nazivali "kosooki" izrasla u uspješnu profesoricu prava na Yaleu, koja se udala za Jeda (najstrpljivijeg muškarca na svijetu), drugog uspješnog profesora prava na Yaleu, i zajedno s njim odgojila (mandarinski jezik, židovska vjera) dvije prekrasne i preinteligentne djevojčice, od kojih jedna već studira na Harvardu, a zasigurno se i mlađoj smiješi slična budućnost. Kako joj je to uspjelo?

Odgajala je djecu kako su njezini roditelji odgajali svoju (ona je jedna od četiri uspješne sestre koje su ili osvojile par olimpijskih medalja ili su liječnice ili dr.sc.mr. svašta nešta) - nimalo ne uvažavajući njihove karakterne osobine niti želje, jer djeca ne znaju što žele, zato i postoje roditelji. Kineski roditelji. Njene kćeri nikada nisu smjele prespavati kod prijateljice, odlaziti na play date s drugom djecom, nastupati u školskim predstavama, žaliti se što ne nastupaju u školskim predstavama, gledati televiziju ili igrati računalne igre, same birati izvannastavne aktivnosti, dobiti ocjenu manju od pet, ne biti najbolje učenice u svim predmetima osim tjelesnog odgoja i dramske skupine, svirati neko drugo glazbalo osim klavira ili violine i ne svirati klavir ili violinua, a svirale su ih čak i na godišnjem odmoru.

 

I sve išlo donekle glatko do onog dana kada se njena mlađa kći, divlja Lulu koju će čitatelji ove knjige obožavati, usprotivila majčinim pravilima, pokazavši da itekako zna što želi, a što ne. Do spoznaje da se ne mogu sva djeca odgajati na jedan način, ova majka, koju je dijete uspoređivalo s Lordom Voldemortom, i ponukala da napiše ovu čitku i zanimljivu životnu priču (na svakoj stranici govorit ćete "OMG!" razrogačenih očiju), došla je tek kada je Lulu počela napravila scenu u restoranu nasred Rusije.

Idealan poklon (12. svibnja je Majčin dan) za svaku ženu koja je majka ili koja to želi postati jednoga dana, ovaj knjiga o uspjehu (i je li to zaista uspjeh?) i strahopoštovanju prema roditeljima zasigurno će otvoriti teme za razgovor između vas i vaših majki (bile one tigrice ili ne) te vam otvoriti oči za sve ono na čemu im morate biti zahvalni.

"Sreća nije pojam o kojem sam sklona razmišljati. Kineski se stil odgoja ne bavi srećom. Oduvijek me je to brinulo. Kad vidim žuljeve nastale sviranjem klavira i violine na vrhovima prstiju svojih lćeri ili ugrize na klaviru, katkad me obuzme sumnja. Ali što: kad pogledam sve zapadnjačke obitelji koje se raspadaju, sve odrasle sinove i kćeri koji ne mogu podnijeti društvo svojih roditelja pa čak ni razgovarati s njima, teško mi je povjerovati da zapadnim roditeljima sreća bolje ide od ruke. Zapanjuje me koliko sam postarijih zapadnih roditelja upoznala koji, tužno odmahujući glavama, govore: "Kao roditelj jednostavno ne možeš pobijediti. Ma što činio, djeca će ti uvijek nešto zamjerati." S druge strane, upoznala sam ne znam koliko azijske djece koja, iako priznaju da su imala tiranski stroge i nečovječno zahtjevne roditelje, zadovoljno za sebe kažu da su roditeljima odana i neizmjerno zahvalna, čini se bez ikakva traga gorčini ili ljutnji. Nisam sigurna zašto je tome tako. Možda je uzrok ispiranje mozga. Ili stockholmski sindrom. Sigurna sam, međutim, u jedno: zapadna djeca nedvojbeno nisu sretnija od kineske."

Primjedbe

  1. Bogme mi se čini kao jako zanimljiva knjiga, a tema je definitivno jedna koja te može natjerati na razmišljanje. Ja često mislim da je mama mene i sestre prerazmazila, iako je uvijek bila jako stroga što se tiče škole (pa smo sve bile odlikašice). Ali u nekim drugim pogledima, da. Ali baš to, dijete će uvijek nešto zamjerati roditeljima.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Što je najbolje, Amyne kćeri njoj ne zamjeraju, branile su je u medijima iako ih je doslovno mučila s violinom i klavirom i školom i svim tim očekivanjima, zato i jest zanimljivo čitati ovu knjigu ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...