Preskoči na glavni sadržaj

6 razloga zašto...

U mom rođendanskom tjednu na TV programu bio je i moj omiljeni film - 10 things I hate about you, onaj isti koji sam gledala prijateljicama u kinu u proljeće 1999. godine, kad su u modi bile zavrnute nogavice traperica i kopčice u obliku leptirića u kosi, a mi smo bez Interneta i s a la Ingrid znanjem engleskog jezika pokušavale doznati lyricse pjesme nama tada znane kao I love you baby, a inače u svijetu poznate kao Can't take my eyes off of you. Što da vam kažem, we've come a long way since then. Prije američkih pita svijet je bio jednostavan, a mi smo kao dvanaestogodišnjakinje tek oblikovale svoja stajališta o mnogim unutarnjim i vanjskim pitanjima. Na neke od nas je ovaj film ostavio ogroman utisak, pa smo si i ovaj tjedan slale poruke u smislu: "Vidiš li sto je na televiziji večeras? :)" Osim što sam naučila da imati crne gaćice znači da očekuješ akciju i da je Shakespeare kul dude, kroz 10 things I hate about you naučila sam i ovo:

1. "As opposed to Planet Look-at-Me, Look-at-Me?"
I oni tko nisu imali sreće biti prvorođenci i još, k tome, biti najstarije od ženske djece u obitelji, putem ovog filma mogli su zaključiti koliko se sestre, iako potječu od istih roditelja i iako ih je isti roditelj i odgojio, mogu razlikovati. Neki su možda između Kat i Biance vidjeli samo te razlike, ali mene su ipak naučile da uloga velike sestre, kao i sve velike moći, sa sobom donosi i veliku odgovornost, te kako je bitno mlađim sestrama reći istinu o sebi, bez obzira na njihovu reakciju, jer čak i njihovim u najčudnijim pubertetskim godinama taj glas razuma utemeljen na iskustvu velike sestre može doprijeti do one koja upravo zbog njega istu tu pogrešku neće ponoviti. Zato su bogati svi koji imaju sestre!


2. "Why should I live up to other people's expectations instead of my own?"
Koliko god bježali od toga, postanemo zreliji s godinama, i jednog dana se nađemo lice u lice sa samim sobom. Pomisao da ću nakon nekoliko godina shvatiti da nisam živjela kako sam htjela i da je život prošao, a da ga ja nisam doživjela, užasno me plašila. Nisam htjela da mi se to dogodi, shvaćala sam da moram biti iskrena prema sebi i slijediti svoje srce, živjeti bez straha, a što je iznimno teško kad je čovjek okružen s obitelji i prijateljima. Sve što sam osjećala, sve čime me netko povrijedio, sve što me radovalo uvijek sam dala do znanja, i isto očekivala od drugih, ne slijedeći tako primjer Katarine Stratford koja je gradnjom zidova oko sebe, namjeravajući živjeti po svojim uvjerenjima, samu sebe izolirala i od mnogih lijepih iznenađenja u životu.


3. "After that I swore I'd never do anything just because everyone else was doing it."
Htjeli mi priznati ili ne, pritisak vršnjaka je često razlog zašto stječemo mnoge navike, zašto počinjemo pušiti, pijančevati, zašto se petljamo s ovim ili onim, zašto odabiremo određeni studij, zašto se želimo udati i dr. Zahvaljujući Kat danas ne mogu reći da zbog ičega žalim, da sam išta u životu napravila samo zato jer je moje društvo to radilo. Zbog nje i danas vjerujem da ne moraš isprobati sve da bi znao da je loše za tebe, što je misao po kojoj ću živjeti cijeloga života te kojoj ću nastojati poučiti i svoju djecu.


4. "You're 18, you don't know what you want. And you won't know what you want 'til you're 45, and even if you get it, you'll be too old to use it."
Ova rečenica pomogla mi je da danas razumijem svoje starce i progledam im, samo malčice, kroz prste zbog svakog onog puta kad su mi branili nešto, imajući na umu da oni možda, ni krivi ni dužni, samo sude po sebi kao osamnaestogodišnjacima i ne uzimaju u obzir da drugi možda znaju što žele. Šalim se, ali istina jest da tek sad shvaćam da su sve, što su činili, činili za moje dobro.


5. "It's not everyday you find a girl who'll flash someone to get you out of detention."
U ljubavi nema pravila, ipak, često ima previše ponosa. Ljudi misle samo na sebe i tako je teško prijeći preko svojeg ega i reći: "Oprosti, baš sam uprskao", pa se ponekad služe i velikim gestama samo kako bi jedno drugome dali to do znanja. Unatoč mom omiljenom filmu, u kojem Patrick Verona pjeva pred cijelom školom Can't take my eyes off of you, Cameron unajmljuje Joeya da izvede Biancu, Michael poklanja Mandelli haljinu, Kat piše sonete, trebale su mi godine da shvatim bit ljubavi - kad voliš nekoga, u tebi ponos ne stanuje.


6. "Yes, Miss "I Have An Opinion About Everything"?"
Kat Startford lik je kojem je svaki potez zauzimanje određenog stava, a izražavanje stava pomalo jest teroristički čin. Ipak, tko sam ja da joj sudim, i sama sam odrasla s nekom znatiželjnom crtom, potrebom da progutam što više knjiga, da se razumijem u mnogo toga te da o svemu stvorim neko svoje mišljenje pa i da ga glasno iznesem u svakoj prilici. "Stvari koje volimo kazuju nam tko smo mi", rekao je sveti Toma Akvinski, s kojim se slažem, smatrajući i glazbu, knjige, filmove i sitnice koje me svakodnevno raduju i oblikuju takvim stvarima, što je i razlog zašto ih dijelim putem ovoga bloga - kao homage svemu što volim.


Primjedbe

  1. Film je odličan! I iako sam ga gledala već nekoliko puta, mogla bih opet :D

    OdgovoriIzbriši
  2. Trenutak kad Heath pjeva I love you baby i trči po tribinama je predivan i mogla bih ga stoput pogledati. Sad i s tugom jer ga više nema. Ali zato je tu Joseph, on mi se čini pametnijim i nadam se da se ne drogira.. Sad sam zastranila, uglavnom, film pun mudrosti i pouka :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...