Preskoči na glavni sadržaj

Laku noć, sunce!

Unatoč buri koja je ovog vikenda puhala, šibala more i ledila kosti, zaputili smo se u šetnju - light planinarenje na našu omiljenu tvrđavu u Šibeniku - tvrđavu svetog Ivana, popularno zvanu Tanaja. Nazvana je prema kapelici svetog Ivana koja se ondje nalazila do 1638., kada je srušena zbog gradnje tvrđave. Tvrđava je podignuta na početku Kandijskog rata, u samo dva mjeseca 1646.g., kada su Šibenčani, muškarci, žene i djeca, u strahu od Turaka, sudjelovali u njezinoj gradnji. Nacrt tvrđave izradio je franjevački inženjer Antonio Leni iz Genove, a tvrđava ima tlocrt zvijezde, dok je na sjevernoj strani pojačana visokim zidanim nasipom u obliku kliješta - tal. tanaglia, po čemu se za nju i uobičajio naziv Tanaja.


Razlog zašto odabranik moga srca i ja volimo Tanaju je činjenica da je udaljena samo par koraka (čitaj: tisuću stuba) od mog ćumeza, i da se nalazi na 115 metara nadmorske visine, odnosno, da s nje puca predivan pogled na sam grad, tvrđavu svetog Mihovila, tvrđavu svetog Nikole na samom ulazu u kanal svetog Ante, na šibenska kupališta Jadriju i Banj, na otoke šibenskog arhipelaga, na šibenski most, i na predivan zalazak sunca nad uzburkanim valovima.


Ima nešto posebno u zalascima sunca, u tom spektru boja, od sjajno zlatne, narančaste, pa sve do ružičaste, u toj savršenoj tišini koja nastane na rastanku sa suncem. I onda u jednom trenu, dan je gotov, sunce je zašlo negdje iza Kornata, a mi smo još jednom imali čast ispratiti ga. 


Zalasci sunca podsjete me na ono na čemu sam doista zahvalna u životu, pa, kao u apokaliptičnim filmovima, u mislima tražim a frienda for the end of the world, ali bez melankolije, i onda shvatim - u meni je savršeni spokoj - onakav kakav nađeš samo onda kada ispraćaš sunce na počinak s onim koga voliš.

Primjedbe

  1. Ipak imaš i djelić raja u Šibeniku.. Zalasci sunca su magični, i ja ih obožavam. Ne znam tko ne uživa u tom spektru boja, kao što si i sama rekla.. <3

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. "Zemlja je nalik nebu. To jest san, ali ako taj san sanja dvoje ljudi koji se vole i ako dva srca kucaju jednako, na zemlji će biti nebo" kaže Bosmans. Nije stvar gdje, nego s kim - uvijek bilo i uvijek će tako biti :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...

Prevela Ana Badurina

Kad se vraćam s mora, ponesem sa sobom suvenir, piće ili hranu koji nose esenciju mjesta kroz koje sam prošla kao putnik namjernik, istražujući više sebe, nego lokalitet i njegove karakteristike. Budući da ljetujem uglavnom u Istri, osim rosso praha na sandalama, redovito kući ponesem i jednu želju: želju za učenjem talijanskog jezika (javila mi se prvi put nakon čitanja "Jedi moli voli", kao i svakoj šuši opsjednutoj Oprah u to vrijeme, vjerujem). Talijanski jezik klizi s jezika, njegova morbidezza čini život vrijednim življenja - bar mi se tako čini dok se prisjećam staraca koji izjutra, uz canto del gabbiano, razgovaraju na piazzama, ili dok šaptom izgovaram imena ispisana na nadgrobnim spomenicima istarskih familija. Najgora je desiderio za onim što nikada nisi imao pa sam preporuku za daljnje čitanje potražila upisujući u tražilicu kataloga osječke knjižnice ime književne prevoditeljice Ane Badurine, zahvaljujući kojoj na hrvatskom jeziku čitamo Elenu Ferrante i Natalij...