Preskoči na glavni sadržaj

Vintage & fantasy :)

Recite vi što hoćete, ali knjiga zaista jest najbolji poklon. Traje vječno - ne gubi se lako kao nakit, ne troši se brzo kao parfem, a uvijek se nađe neka koja ima pristupačnu cijenu i prikladnu temu. Čak i ako na poklon dobijete najdosadniju knjigu na svijetu, ostat će vam posveta napisana od srca - to je onaj najdragocjeniji dio poklonjene knjige.


Svoje knjige najradije bih ponijela za sobom gdje god idem, ali kako se njihov broj s godinama povećava, postaje mi sve teže naći mjesto za njih. U Šibenik sam ponijela samo desetak najdražih, i kad ih bolje pogledam, jasno mi je - sve sam ih dobila na poklon. Knjige su meni baš kao fotografije prijatelja na zidovima, podsjećaju me na taj Božić 1999. ili rođendan 2004. i na drage ljude čije ruke su mi ih uručile uz zagrljaj.

Za ovaj rođendan sam dobila samo jednu knjigu, na čudo svih prisutnih. Došla je samozatajno u rukama moje prijateljice T., zajedno s ogrlicom koju je izradila njena kreativna baka. Naslov mi je bio itekako poznat, znala sam da je riječ o kvalitetnom štivu, ali nisam ni slutila da ću zbog nje probdijeti noć, ujutro se zaliti kavom i spaliti si košulju peglom uslijed kašnjenja na posao. Sve zbog Kradljivice knjiga.


Iza Kradljivice knjiga nalazi se um mladog književnika iz Australije, Markusa Zusaka, najpoznatijeg upravo po Kradljivici knjiga koja je, otkad je izdana 2005. godine, prevedena na 30 jezika. Bestseler je to koji se zadržao na prvom mjestu lista Amazona.com i New York Timesa. Osim njih, napisao je The Underdog, Fighting Ruben Wolfe, When Dogs Cry i The Messenger, a trenutno piše Bridge of Clay, knjige koje su mu priskrbile naziv jednog od najinovativnijih i najpoetičnijih mladih romanopisaca engleskoga govornog područja.

Priča je ovo o djevojčici Liesel Meminger i njenom odrastanju u Ulici nebo u Njemačkoj tijekom ratnih zbivanja 1939. godine koju priča sama Smrt, koja izdaleka promatra Lieselin čudan hobi - skupljanje knjiga, onih izgubljenih i zabranjenih - a sve kako bi razumjela zašto su ljudi i njihovo postojanje vrijedni truda. Dok ljudi skriveni u oblacima bacaju bombe, a Smrt predaje duše pokretnoj traci vječnosti, Liesel uz Grobarov priručnik, svoju prvu ukradenu knjigu, i privremenog tatu Hansa Hubermanna i njegovu harmoniku uči čitati te otkriva da je neodlazak čin povjerenja i ljubavi, koji često otkriju upravo djeca, a da je jedina stvar gora od dječaka koji te mrzi dječak koji te voli. "Veličanstvena knjiga, koju ćete preporučivati svima koje sretnete", piše na njezinim koricama, i zaista, ovu knjigu o dobroti i ljubavi koje opstaju unatoč zlu nikada nećete zaboraviti, a zbog Liesel ćete često prilaziti svojoj polici za knjige, pokušavajući se prisjetiti koja knjiga je na koji način došla do vas, zašto ju je netko odabrao za vas, koliko dugo je čamila u knjižari prije nego ste je udomili, je li ju netko odbacio pa je završila u antikvarijatu, je li ona bila poklon, znak pažnje, nečija uspomena, a sada kroji vašu sadašnjost. Shvatit ćete onda, kao i Liesel,  da vam knjige ne znače nešto više, već da znače sve.

Primjedbe

  1. Prekrasna posveta :) A knjiga zvuči jako zanimljivo. I ja volim spojeve starog i nepostojećeg :=)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...

Prevela Ana Badurina

Kad se vraćam s mora, ponesem sa sobom suvenir, piće ili hranu koji nose esenciju mjesta kroz koje sam prošla kao putnik namjernik, istražujući više sebe, nego lokalitet i njegove karakteristike. Budući da ljetujem uglavnom u Istri, osim rosso praha na sandalama, redovito kući ponesem i jednu želju: želju za učenjem talijanskog jezika (javila mi se prvi put nakon čitanja "Jedi moli voli", kao i svakoj šuši opsjednutoj Oprah u to vrijeme, vjerujem). Talijanski jezik klizi s jezika, njegova morbidezza čini život vrijednim življenja - bar mi se tako čini dok se prisjećam staraca koji izjutra, uz canto del gabbiano, razgovaraju na piazzama, ili dok šaptom izgovaram imena ispisana na nadgrobnim spomenicima istarskih familija. Najgora je desiderio za onim što nikada nisi imao pa sam preporuku za daljnje čitanje potražila upisujući u tražilicu kataloga osječke knjižnice ime književne prevoditeljice Ane Badurine, zahvaljujući kojoj na hrvatskom jeziku čitamo Elenu Ferrante i Natalij...