Preskoči na glavni sadržaj

Danas biram radost!

U ponoć, u osmini prije Božića, prema starom šibenskom običaju, zazvonila su sva crkvena zvona. Taj podatak vam možda ne znači puno, ali ako vam kažem da je u šibenskoj staroj gradskoj jezgri nekoć bilo 28, a da je danas ostalo 13 crkava te da šibenska gradska jezgra ima najveći broj sakralnih objekata među svim gradskim jezgrama dalmatinskih gradova, onda si već možete pojmiti tu zaglušujuću buku. Običaj se naziva Proslava i znan je samo u šibenskom kraju, a nastao je od latinskog nomen actionis slava (gloria, hvala) čiji denominal je slavičati iliti, kako kažu u Dalmaciji, naslavičiti, što znači razglasiti puku. Puku se Proslavom objavljuje da uskoro dolazi Mesija te da ima razloga za radost! Tu noć frigaju se fritule, popije se i koja rakijica, a nekolicina Šibenčana pjesmom preuzima ulogu ptica malih koje dozivlju i iz sna bude lijene ljude, jer krajnje je vrijeme da se prenu iz sna, da se spreme za dolazak Spasitelja!


Sve je to lijepo, no, radujemo li se zaista? Je li naše pjevanje i cupkanje na kiši bilo odraz naše spremnosti, našeg iščekivanja? Je li u nama bio onaj osjećaj koji ti se rodi u srcu kad se vraćaš kući, kad ti ruke podrhtavaju, koljena ti klecaju od uzbuđenja jer ćeš vidjeti svoje najdraže? Naš najveći prijatelj nam dolazi u goste, a mi ipak živimo nekako ravnodušno, pa ionako je Božić svakih 365 dana. Ovih dana pročitala sam velik broj prigodnih tekstova, o adventu, o iščekivanju Božića, o značenju djeteta u jaslicama, ali ne mogu reći da je ijedan u meni probudio neku novu pripravnost. Jedino riječi iz male plave knjižice, već pomalo raspadnute, ispodcrtavane raznim flourescentnim bojama, imaju moć pokrenuti lavinu spoznaja, probuditi u meni Božić, onakav za kakvime čeznem iz godine u godinu. Da, ovaj će biti taj, drugačiji od svakoga dosad, osjećam to!


Treća nedjelja došašća znana je kao Gaudete i označava radost jer je Bog među nama. Pavao je poručio Filipljanima: "Braćo: Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu." Još od nedjelje se čudim - kako me taj Pavao čita, pa to je strašno. Zna i on, a i ptičice na grani, da se uvijek brinem - o budućnosti, o gužvama u prometu, o prijateljima koji to nisu, o uspjehu, o tome što ću sutra skuhati za ručak, ma o svemu! Što nas uopće može obradovati danas? Vjernici ili ne - svi smo jednaki - uzimamo život zdravo za gotovo, i ne poznajemo zahvalnost, niti radost. Ne bi li kršćani trebali biti prepoznatljivi u svijetu, ne bi li trebali biti nepodnošljivo radosni, tako da svi požele osjetiti takvu radost? Pažnja drugih ljudi, komplimenti, posao, novac - to nas raduje. Možda nismo ni svjesni svoje tuge, možda si ni nismo priznali za čime zapravo žudimo, možda nismo zagrlili nekoga tko nema ništa osim širokog osmjeha, dopustili gubavcu da nas dotakne? Zašto ne zahvaljujemo Bogu na svakom udahu i izdahu, na svakom koraku? Imati prijatelja koji je dao život za tebe, a ne cijeniti ga, ne zahvaljivati mu, ne izlaziti mu radosno u susret iz dana u dan - nije li to odlika sebičnog čovjeka koji je uvjeren da je sam sebi dovoljan? Ne živimo li svi ukorak s težnjom da postanemo bolji ljudi? "Hvalim Te, Gospodine, jer si me spasio od mene same", rekla je Terezija Avilska. Po uzoru na nju, molit ću i ovog Božića izabavljenje od mene same, od svega što me prividno raduje, što me kratkoročno zadovoljava, svega što me odvlači od Njega, i čeznuti za time da se Isus rodi u mom srcu i ondje ugnijezdi, pa da rastem u miru kakvoga do sada nisam bila u potpunosti svjesna.



Primjedbe

  1. Nije uopće toliko važno je li netko vjernik ili nije, važan je život iz tog stanja, primjena vjere. Tako imaš slučajeve da nekakav nevjernik bolje prakticira svoju vjeru od onog pravog vjernika. Kladim se da 90% onih pravih vjernika danas nemaju pojma o Tereziji Avilskoj, koju si spomenula. Lp. :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. E, s tim se ne slazem! Meni je moja vjera u Boga, koju se trudim primjenjivati u zivotu, neodvojiva od Crkve - jer u to vjerujem svim srcem! Mislim da se ne moze govoriti o prakticiranju vjere bez sakramenata, posebno euharistije! Uostslom, ne znam koju bi to vjeru nevjernik mogao prakticirati! Hvala Bogu, imam puno prijatelja vjernika koji me nadahnjuju na zivot u vjeri, kako svojim zivotom, tako i svojim znanjem o svojoj vjeri! Ne treba vjernike podcijenjivati! Lp!

      Izbriši
    2. Pošto sam i sâm vjernik mislio sam da ovo neće biti teško shvatiti. Ovo za nevjernike sam spomenuo tek toliko da napomenem da postoje ljudi, koji iako nisu formalno vjernici, svejedno prakticiraju neke segmente vjere (što nekad može biti i jače od onog što radi mlaki vjernik). Npr. odgoj, nisu svi odgojeni u tom duhu, no slijedom životnih okolnosti shvaćaju veličinu svega toga i krenu tim putem, sukladno stupnju njihovog shvaćanja. Naravno da sve ovisi i o sredini u kojoj se nalazimo, obitelji, prijateljima, obrazovanju... Nemoj misliti da nekog podcjenjujem, ja sam pisao općenito, no ti si nekako sve to projicirala na sebe.

      Izbriši
    3. Mogu pisati samo o svojim shvacanjima, ne volim to generaliziranje, pogotovo kad je vjera u pitanju!

      Izbriši
    4. Nekako se u sebi nadam da shvaćaš kako svaka kovanica ima dvije strane, pa tako i ljudi, a kad bolje razmisliš to se može prenijeti na sve.

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...