Preskoči na glavni sadržaj

Danas biram radost!

U ponoć, u osmini prije Božića, prema starom šibenskom običaju, zazvonila su sva crkvena zvona. Taj podatak vam možda ne znači puno, ali ako vam kažem da je u šibenskoj staroj gradskoj jezgri nekoć bilo 28, a da je danas ostalo 13 crkava te da šibenska gradska jezgra ima najveći broj sakralnih objekata među svim gradskim jezgrama dalmatinskih gradova, onda si već možete pojmiti tu zaglušujuću buku. Običaj se naziva Proslava i znan je samo u šibenskom kraju, a nastao je od latinskog nomen actionis slava (gloria, hvala) čiji denominal je slavičati iliti, kako kažu u Dalmaciji, naslavičiti, što znači razglasiti puku. Puku se Proslavom objavljuje da uskoro dolazi Mesija te da ima razloga za radost! Tu noć frigaju se fritule, popije se i koja rakijica, a nekolicina Šibenčana pjesmom preuzima ulogu ptica malih koje dozivlju i iz sna bude lijene ljude, jer krajnje je vrijeme da se prenu iz sna, da se spreme za dolazak Spasitelja!


Sve je to lijepo, no, radujemo li se zaista? Je li naše pjevanje i cupkanje na kiši bilo odraz naše spremnosti, našeg iščekivanja? Je li u nama bio onaj osjećaj koji ti se rodi u srcu kad se vraćaš kući, kad ti ruke podrhtavaju, koljena ti klecaju od uzbuđenja jer ćeš vidjeti svoje najdraže? Naš najveći prijatelj nam dolazi u goste, a mi ipak živimo nekako ravnodušno, pa ionako je Božić svakih 365 dana. Ovih dana pročitala sam velik broj prigodnih tekstova, o adventu, o iščekivanju Božića, o značenju djeteta u jaslicama, ali ne mogu reći da je ijedan u meni probudio neku novu pripravnost. Jedino riječi iz male plave knjižice, već pomalo raspadnute, ispodcrtavane raznim flourescentnim bojama, imaju moć pokrenuti lavinu spoznaja, probuditi u meni Božić, onakav za kakvime čeznem iz godine u godinu. Da, ovaj će biti taj, drugačiji od svakoga dosad, osjećam to!


Treća nedjelja došašća znana je kao Gaudete i označava radost jer je Bog među nama. Pavao je poručio Filipljanima: "Braćo: Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu." Još od nedjelje se čudim - kako me taj Pavao čita, pa to je strašno. Zna i on, a i ptičice na grani, da se uvijek brinem - o budućnosti, o gužvama u prometu, o prijateljima koji to nisu, o uspjehu, o tome što ću sutra skuhati za ručak, ma o svemu! Što nas uopće može obradovati danas? Vjernici ili ne - svi smo jednaki - uzimamo život zdravo za gotovo, i ne poznajemo zahvalnost, niti radost. Ne bi li kršćani trebali biti prepoznatljivi u svijetu, ne bi li trebali biti nepodnošljivo radosni, tako da svi požele osjetiti takvu radost? Pažnja drugih ljudi, komplimenti, posao, novac - to nas raduje. Možda nismo ni svjesni svoje tuge, možda si ni nismo priznali za čime zapravo žudimo, možda nismo zagrlili nekoga tko nema ništa osim širokog osmjeha, dopustili gubavcu da nas dotakne? Zašto ne zahvaljujemo Bogu na svakom udahu i izdahu, na svakom koraku? Imati prijatelja koji je dao život za tebe, a ne cijeniti ga, ne zahvaljivati mu, ne izlaziti mu radosno u susret iz dana u dan - nije li to odlika sebičnog čovjeka koji je uvjeren da je sam sebi dovoljan? Ne živimo li svi ukorak s težnjom da postanemo bolji ljudi? "Hvalim Te, Gospodine, jer si me spasio od mene same", rekla je Terezija Avilska. Po uzoru na nju, molit ću i ovog Božića izabavljenje od mene same, od svega što me prividno raduje, što me kratkoročno zadovoljava, svega što me odvlači od Njega, i čeznuti za time da se Isus rodi u mom srcu i ondje ugnijezdi, pa da rastem u miru kakvoga do sada nisam bila u potpunosti svjesna.



Primjedbe

  1. Nije uopće toliko važno je li netko vjernik ili nije, važan je život iz tog stanja, primjena vjere. Tako imaš slučajeve da nekakav nevjernik bolje prakticira svoju vjeru od onog pravog vjernika. Kladim se da 90% onih pravih vjernika danas nemaju pojma o Tereziji Avilskoj, koju si spomenula. Lp. :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. E, s tim se ne slazem! Meni je moja vjera u Boga, koju se trudim primjenjivati u zivotu, neodvojiva od Crkve - jer u to vjerujem svim srcem! Mislim da se ne moze govoriti o prakticiranju vjere bez sakramenata, posebno euharistije! Uostslom, ne znam koju bi to vjeru nevjernik mogao prakticirati! Hvala Bogu, imam puno prijatelja vjernika koji me nadahnjuju na zivot u vjeri, kako svojim zivotom, tako i svojim znanjem o svojoj vjeri! Ne treba vjernike podcijenjivati! Lp!

      Izbriši
    2. Pošto sam i sâm vjernik mislio sam da ovo neće biti teško shvatiti. Ovo za nevjernike sam spomenuo tek toliko da napomenem da postoje ljudi, koji iako nisu formalno vjernici, svejedno prakticiraju neke segmente vjere (što nekad može biti i jače od onog što radi mlaki vjernik). Npr. odgoj, nisu svi odgojeni u tom duhu, no slijedom životnih okolnosti shvaćaju veličinu svega toga i krenu tim putem, sukladno stupnju njihovog shvaćanja. Naravno da sve ovisi i o sredini u kojoj se nalazimo, obitelji, prijateljima, obrazovanju... Nemoj misliti da nekog podcjenjujem, ja sam pisao općenito, no ti si nekako sve to projicirala na sebe.

      Izbriši
    3. Mogu pisati samo o svojim shvacanjima, ne volim to generaliziranje, pogotovo kad je vjera u pitanju!

      Izbriši
    4. Nekako se u sebi nadam da shvaćaš kako svaka kovanica ima dvije strane, pa tako i ljudi, a kad bolje razmisliš to se može prenijeti na sve.

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...