U ponoć, u osmini prije Božića, prema starom šibenskom običaju, zazvonila su sva crkvena zvona. Taj podatak vam možda ne znači puno, ali ako vam kažem da je u šibenskoj staroj gradskoj jezgri nekoć bilo 28, a da je danas ostalo 13 crkava te da šibenska gradska jezgra ima najveći broj sakralnih objekata među svim gradskim jezgrama dalmatinskih gradova, onda si već možete pojmiti tu zaglušujuću buku. Običaj se naziva Proslava i znan je samo u šibenskom kraju, a nastao je od latinskog nomen actionis slava (gloria, hvala) čiji denominal je slavičati iliti, kako kažu u Dalmaciji, naslavičiti, što znači razglasiti puku. Puku se Proslavom objavljuje da uskoro dolazi Mesija te da ima razloga za radost! Tu noć frigaju se fritule, popije se i koja rakijica, a nekolicina Šibenčana pjesmom preuzima ulogu ptica malih koje dozivlju i iz sna bude lijene ljude, jer krajnje je vrijeme da se prenu iz sna, da se spreme za dolazak Spasitelja!
Sve je to lijepo, no, radujemo li se zaista? Je li naše pjevanje i cupkanje na kiši bilo odraz naše spremnosti, našeg iščekivanja? Je li u nama bio onaj osjećaj koji ti se rodi u srcu kad se vraćaš kući, kad ti ruke podrhtavaju, koljena ti klecaju od uzbuđenja jer ćeš vidjeti svoje najdraže? Naš najveći prijatelj nam dolazi u goste, a mi ipak živimo nekako ravnodušno, pa ionako je Božić svakih 365 dana. Ovih dana pročitala sam velik broj prigodnih tekstova, o adventu, o iščekivanju Božića, o značenju djeteta u jaslicama, ali ne mogu reći da je ijedan u meni probudio neku novu pripravnost. Jedino riječi iz male plave knjižice, već pomalo raspadnute, ispodcrtavane raznim flourescentnim bojama, imaju moć pokrenuti lavinu spoznaja, probuditi u meni Božić, onakav za kakvime čeznem iz godine u godinu. Da, ovaj će biti taj, drugačiji od svakoga dosad, osjećam to!
Treća nedjelja došašća znana je kao Gaudete i označava radost jer je Bog među nama. Pavao je poručio Filipljanima: "Braćo: Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu." Još od nedjelje se čudim - kako me taj Pavao čita, pa to je strašno. Zna i on, a i ptičice na grani, da se uvijek brinem - o budućnosti, o gužvama u prometu, o prijateljima koji to nisu, o uspjehu, o tome što ću sutra skuhati za ručak, ma o svemu! Što nas uopće može obradovati danas? Vjernici ili ne - svi smo jednaki - uzimamo život zdravo za gotovo, i ne poznajemo zahvalnost, niti radost. Ne bi li kršćani trebali biti prepoznatljivi u svijetu, ne bi li trebali biti nepodnošljivo radosni, tako da svi požele osjetiti takvu radost? Pažnja drugih ljudi, komplimenti, posao, novac - to nas raduje. Možda nismo ni svjesni svoje tuge, možda si ni nismo priznali za čime zapravo žudimo, možda nismo zagrlili nekoga tko nema ništa osim širokog osmjeha, dopustili gubavcu da nas dotakne? Zašto ne zahvaljujemo Bogu na svakom udahu i izdahu, na svakom koraku? Imati prijatelja koji je dao život za tebe, a ne cijeniti ga, ne zahvaljivati mu, ne izlaziti mu radosno u susret iz dana u dan - nije li to odlika sebičnog čovjeka koji je uvjeren da je sam sebi dovoljan? Ne živimo li svi ukorak s težnjom da postanemo bolji ljudi? "Hvalim Te, Gospodine, jer si me spasio od mene same", rekla je Terezija Avilska. Po uzoru na nju, molit ću i ovog Božića izabavljenje od mene same, od svega što me prividno raduje, što me kratkoročno zadovoljava, svega što me odvlači od Njega, i čeznuti za time da se Isus rodi u mom srcu i ondje ugnijezdi, pa da rastem u miru kakvoga do sada nisam bila u potpunosti svjesna.
Sve je to lijepo, no, radujemo li se zaista? Je li naše pjevanje i cupkanje na kiši bilo odraz naše spremnosti, našeg iščekivanja? Je li u nama bio onaj osjećaj koji ti se rodi u srcu kad se vraćaš kući, kad ti ruke podrhtavaju, koljena ti klecaju od uzbuđenja jer ćeš vidjeti svoje najdraže? Naš najveći prijatelj nam dolazi u goste, a mi ipak živimo nekako ravnodušno, pa ionako je Božić svakih 365 dana. Ovih dana pročitala sam velik broj prigodnih tekstova, o adventu, o iščekivanju Božića, o značenju djeteta u jaslicama, ali ne mogu reći da je ijedan u meni probudio neku novu pripravnost. Jedino riječi iz male plave knjižice, već pomalo raspadnute, ispodcrtavane raznim flourescentnim bojama, imaju moć pokrenuti lavinu spoznaja, probuditi u meni Božić, onakav za kakvime čeznem iz godine u godinu. Da, ovaj će biti taj, drugačiji od svakoga dosad, osjećam to!
Nije uopće toliko važno je li netko vjernik ili nije, važan je život iz tog stanja, primjena vjere. Tako imaš slučajeve da nekakav nevjernik bolje prakticira svoju vjeru od onog pravog vjernika. Kladim se da 90% onih pravih vjernika danas nemaju pojma o Tereziji Avilskoj, koju si spomenula. Lp. :)
OdgovoriIzbrišiE, s tim se ne slazem! Meni je moja vjera u Boga, koju se trudim primjenjivati u zivotu, neodvojiva od Crkve - jer u to vjerujem svim srcem! Mislim da se ne moze govoriti o prakticiranju vjere bez sakramenata, posebno euharistije! Uostslom, ne znam koju bi to vjeru nevjernik mogao prakticirati! Hvala Bogu, imam puno prijatelja vjernika koji me nadahnjuju na zivot u vjeri, kako svojim zivotom, tako i svojim znanjem o svojoj vjeri! Ne treba vjernike podcijenjivati! Lp!
IzbrišiPošto sam i sâm vjernik mislio sam da ovo neće biti teško shvatiti. Ovo za nevjernike sam spomenuo tek toliko da napomenem da postoje ljudi, koji iako nisu formalno vjernici, svejedno prakticiraju neke segmente vjere (što nekad može biti i jače od onog što radi mlaki vjernik). Npr. odgoj, nisu svi odgojeni u tom duhu, no slijedom životnih okolnosti shvaćaju veličinu svega toga i krenu tim putem, sukladno stupnju njihovog shvaćanja. Naravno da sve ovisi i o sredini u kojoj se nalazimo, obitelji, prijateljima, obrazovanju... Nemoj misliti da nekog podcjenjujem, ja sam pisao općenito, no ti si nekako sve to projicirala na sebe.
IzbrišiMogu pisati samo o svojim shvacanjima, ne volim to generaliziranje, pogotovo kad je vjera u pitanju!
IzbrišiNekako se u sebi nadam da shvaćaš kako svaka kovanica ima dvije strane, pa tako i ljudi, a kad bolje razmisliš to se može prenijeti na sve.
Izbriši