Preskoči na glavni sadržaj

Za to sam se ja spremna potući

Ivana Simić Bodrožić zainteresirala me prije par godina svojom knjigom Hotel Zagorje u kojoj opisuje svoj izbjeglički život za vrijeme Domovinskog rata. Divim se hrabrosti i poštujem svaki, a posebno vukovarski, život, ali, za razliku od njenog romana, u njenim televizijskim, pomalo diplomatskim, nastupima uvijek me nešto smetalo. Uvijek se držala kao da je čovjek koji izabire stranu loš čovjek (a budimo realni, u svakom ratu, strana se mora izabrati). Jedva sam čekala njezinu sljedeću knjigu, i priliku da me razuvjeri.


U knjizi Za što sam se spremna potući skupila je svoje kolumne iz Večernjeg lista, a koje su, sve na isti kalup, zapravo osvrti na televizijski program i kritiku svega i svačega, a ponajviše Katoličke crkve, njenih pripadnika i svega što im je bitno. Književna kritika opisala je njezine riječi kao riječi borca za pravdu koji vjeruje da su promjene moguće, ali ja, koliko god se trudila biti otvorenog uma, ne mogu nekoga tko, neupućen i pun predrasuda (da, zamislite, taj know-it-all stav ponekad je ništa drugo no - predrasuda), po tisućiti put reciklira senzacionalističke naslove modernih, liberalnih, medija, nazvati aktivistom ili borcem za pravdu. Razočarala me Ivana. Razočarao me njen cinizam, i natjerao me da si ponovno pomislim: "Bože, hvala Ti - jesam pesimistična, i jesam često malodušna, ali ovako žalosna nisam."

Na koricama knjige Zoran Ferić je napisao: "..u knjizi mogu pročitati jednostavne istine kao što je ona da čovjek nije Meksikanac, ni peder, ni crnac, ni katolik nego prvenstveno čovjek, i da je to ono što ga najviše određuje."
Ivana govori o djeci koja su opterećena ranama svojih roditelja, o čovjeku koji je prvenstveno čovjek, a ja ne mogu, a da se ne zapitam - nisu li razlike među nama ono što nas ipak najviše određuje kao pojedince na ovom svijetu? Priznali mi ili ne, to što smo rođeni u jednoj obitelji, to što smo rođeni baš na određenoj duljini i širini ili to što smo bili učenici baš svoje škole čini nas osobama koje smo danas - zbog njih danas idemo crkvu ili ne idemo, zbog njih smo odabrali baš ovu, a ne onu, profesiju, zbog njih možda preferiramo sladoled od jagode, a ne od čokolade. Pa i naš stav prema različitostima je ono po čemu se razlikujemo - netko razlike poštuje, netko ne.
Mislim da mnogi, baš poput nje, neopravdano okrivljuju razlike za razdore među ljudima i narodima te ih zbog toga žele prikazati kao nešto čovjeku nepotrebno. Imagine there's no countries... Zamislite da smo svi potpuno jednakog mišljenja - pa tko bi u tom svijetu htio živjeti? Može li jedino odbacivanje svih uvjerenja i običaja rezultirati mirom na zemlji? 

Jer, ako je svaki čovjek prvenstveno čovjek i ako treba zanemariti činjenicu da je Meksikanac, crnac ili katolik, zašto ljudi uopće proučavaju svoju povijest, zašto uopće svaki narod ima svoj jezik i svoju kulturu? Zašto bi nam uopće bilo bitno tko je s kim ratovao prije deset godina ili tisućama godinama prije nas?


Čovjek bi trebao učiti na greškama svojih praotaca, a razlike bi trebale unaprijediti i obogatiti našu zajednicu na Zemlji.

Teret je težak, i nepodnošljiv kad podrazumjeva smrtna stradanja koja su u generacijama stvorila prazninu. Djeca ne bi trebala nositi tuđe rane za koje nisu odgovorna, ali ako ih olako odbace, kako će se nositi s ikojom odgovornosti, kako će izvući neku pouku iz života onih koji su ih stvorili? 


Nositi teret je teško, ali možemo li uopće obiteljske probleme, mane u karakteru i nesretne događaje u našim kućama odvojiti od sebe samih? Možemo oprostiti (trebamo oprostiti!), možemo isisati gorčinu, ali razlike koje su oni u nama stvorili ostat će u našoj srži. Na nama je samo da odaberemo kako ćemo se s njima nositi. 

Koliko god bile krvave, ne želim odbaciti rane, one su naše, one su moje - pokušat ću nositi na svojim plećima sve teškoće koje su moji preci izdržali da bih ja danas disala na ovom svijetu. Ako su griješili, pokušat ću ne ponoviti njihovu grešku. Ako su me nečemu naučili, prenijet ću pouku na koljeno svog djeteta, jer neke stvari se ne smije zaboraviti, i niti jedna duša ne smije se zaboraviti. Jer, ja sam, prije svega, dijete moje mame i moga tate, sestra mojih sestara, unuka mojih baka i djedova, a tek onda sam čovjek koji pripada ovom nesretnom svijetu. I za to sam se ja spremna potući.

Primjedbe

  1. Tvoju knjigu bi ja veoma rado voljela pronaći na policama :)

    OdgovoriIzbriši
  2. A nekako sam se baš dvoumila uzeti tu knjigu u ruke ili ne. Eto - tvoj post je prevagnuo. Moje geslo: i tolerancija ima granice.

    OdgovoriIzbriši
  3. Cudno je kako uvijek oni koji se smatraju najliberalnijima i najtolerantnijima zapravo ne podnose razlicite od sebe!

    OdgovoriIzbriši
  4. Pročitala sam Hotel Zagorje prije par godina i oduševila se, djelomično jer sam i sama prošla dio onoga što je i ona, u puno blažoj verziji. Čak sam se autorici javila na jednoj društvenoj mreži i rekla koliko mi se knjiga sviđa, ne očekujući odgovor, međutim, odgovorila je i pristojno se zahvalila.
    Nakon toga, veselila sam se njezinim budućim književnim i televizijskim nastupima da bi ostala - razočarana. Počevši od njezinog gostovanja kod Stankovića do nekih drugih članaka na koje sam s vremenom nailazila. Imala sam osjećaj da to nije ista osoba koja je napisala Hotel. Ili ga ja nisam dobro shvatila...
    Potpisujem sve, ama baš sve ovo što si rekla. Nikada mi nije bila jasna Lennonova ideja iz Imagine, čovjek može biti čovjek i kad je Hrvat-katolik ili Amerikanac-Židov, pitanje je htijenja, a ne odricanja od identiteta i sl....

    P.S. Kako sam relativno nedavno otkrila tvoj blog, ne zamjeri na ovim retrogradnim komentarima, polako iščitavam tekstove i komentiram, ako osjetim potrebu!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Znam točno o čemu pričaš!
      Samo komentiraj, svaki komentar me veseli! :) :) :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...