Ivana Simić Bodrožić zainteresirala me prije par godina svojom knjigom Hotel Zagorje u kojoj opisuje svoj izbjeglički život za vrijeme Domovinskog rata. Divim se hrabrosti i poštujem svaki, a posebno vukovarski, život, ali, za razliku od njenog romana, u njenim televizijskim, pomalo diplomatskim, nastupima uvijek me nešto smetalo. Uvijek se držala kao da je čovjek koji izabire stranu loš čovjek (a budimo realni, u svakom ratu, strana se mora izabrati). Jedva sam čekala njezinu sljedeću knjigu, i priliku da me razuvjeri. U knjizi Za što sam se spremna potući skupila je svoje kolumne iz Večernjeg lista, a koje su, sve na isti kalup, zapravo osvrti na televizijski program i kritiku svega i svačega, a ponajviše Katoličke crkve, njenih pripadnika i svega što im je bitno. Književna kritika opisala je njezine riječi kao riječi borca za pravdu koji vjeruje da su promjene moguće, ali ja, koliko god se trudila biti otvorenog uma, ne mogu nekoga tko, neupućen i pun predrasuda (da, zamisl...