Preskoči na glavni sadržaj

I luđaci zaslužuju ljubav

Kad me obuzme melankolija i beznadnost, tražim utjehu u filmskim svjetovima, pitajući se o čemu bih ovog trenutka razmišljala da živim u nekoj drugoj zemlji, da se zovem drugačije ili da se družim s drugim ljudima. 

Ovaj put, s watchliste sam skinula film Dedication (2007) - nezapaženi indie filmić o izgubljenim dušama. 

Ako volite Sheldona Coopera, voljet ćete i lik Henryja Rotha, pisca dječjih knjiga koji se ni ne pokušava boriti sa svojim opsesivno kompulzivnim poremećajem. On se ne vozi automobilima jer su kutije smrti, mrzi svoje roditelje, plaši se zmija i mrkve, misli da je život bolan, da su crna djeca slađa od bijele, on djeci govori da Djed Božićnjak ne postoji, voli filmove s japanskim čudovištima, praznovjeran je, kad ejakulira pada u depresiju i čudan je na još sto različitih načina. 

Nakon smrti suradnika, prisiljen je na novoj knjizi o dabru Martyju surađivati s ilustratoricom Lucy koja još uvijek ne zna što želi od života, a kojoj je novac jedina motivacija za suradnju s nepodnošljivim Henryjem, budući da joj vlastita majka naplaćuje stanarinu i prijeti izbacivanjem na ulicu.


Prvo redateljsko ostvarenje Justina Therouxa (da, lika koji nikako da oženi Jennifer Aniston!) ljupka je, ali i nelagodna romantična drama (i traje, za film savršenih, 90 minuta). 

Podsjetio me da većina nas luta ovim svijetom misleći da traže samoga sebe, ali istina jest - smiraj duše otkrijemo tek kad pronađemo - ne sebe - nego drugu osobu. Ponekad je ta osoba neurotična, neobična, neprilagođena, neobjašnjiva i nerazumljiva, ali ona savršeno popunjava naše pukotine i pomaže nam nositi našu prtljagu. To otkriće ne može nam zamijeniti ni akademski, ni profesionalni uspjeh, ni prijateljstva, niti svo bogatstvo ovog svijeta, i zato je to potraga uvijek vrijedna truda.


Dedication su filmski kritičari okarakterizirali kao romantičnu komediju za nihiliste, a mene je asocirala na mračniju verziju 500 days of summer. Anyway, Billy Crudup i Mandy Moore uspjeli su stvoriti kemiju ("Daaaaaj, poljubite se već jednom!") koja kao da je ostala neispričana do kraja, pa film gledatelja ostavlja s mnogim neodgovorenim pitanjima. Ipak, ovaj film zgodan je za pogledati na kraju radnog tjedna, kad na televiziji nema ništa pametno, i kad je najbolje ušuškati se ispod dekice. Po mogućnosti, s dragom osobom, ili nekim malim čupavcem.

Primjedbe

  1. savršen film za petak navečer i kraj prvog radnog tjedna :) Bilježim preporuku :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nadam se da je bio uspješan i da ćeš entuzijastično dočekati novi ponedjeljak! :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...