Preskoči na glavni sadržaj

10 stvari koje smo naučili od Vivian

Upravo gledam film I Don't Know How She Does It u kojem Sarah Jessica Parker glumi ženu koja pokušavati biti uspješna poslovna žena, ali i majka dvoje djece. Sorry, Jessica, ali poslije Carrie nijedna ti uloga nema smisla. Film je predosadan, a gledam ga samo zato što me u sudoperu čeka hrpa suđa za oprati. Subota navečer, a naša televizija nije sposobna u program ubaciti dobar film - ma neka to i bude onaj koji smo svi već gledali petsto puta, ali neka je barem vrijedan gledanja!
Danas sam s prijateljicom zaključila da dobre romantične komedije - one s Hugh Grantom, dakako - više nitko ne snima. Sad su popularni filmovi u kojima glume mliječne žlijezde i u kojima se tulumari do zore, a drugi dan se nitko ničega ne sjeća. Nema više antologijskih ljubavnih scena, nema više nezaboravnih likova, više nas niti jedna komedija ne može nasmijati, a ni iz jedne ljubavne priče na ekranu ne možemo izvući neku pouku.
Razmišljajući o light romantičnim filmovima koji su obilježili moju genaraciju, ne mogu a da se ne sjetim legendarne Zgodne žene s kojom je počelo jedno divno razdoblje mog života -'90.-te. Razlog zašto je Julia Roberts i danas tako voljena (i od muškaraca, i od žena) je upravo njena uloga prostitutke Vivian Ward koja je mene, kao i moje vršnjakinje, još dok sam bila curica poučila stvarima koje svaka žena treba znati:

1. Svaka žena u sebi krije komplekse, ali i ogroman potencijal, i ponekad je sve što treba netko tko će u nju vjerovati


2. Ljubljenje je preosobna stvar


3. Kondom štiti od prenosivih spolnih bolesti
4. Fancy pribor za jelo koristi se izvana prema unutra


5. Svaka žena misli da može promijeniti muškarca - niti jedna ne uspije


6. Prema svima valja biti pristojan


7. Nisu svi muškarci isti


8. Svakoj ženi najbolje stoji elegancija, i prirodna boja kose


9. Jagode treba jesti uz šampanjac
 
10. I bajke se ponekad ostvaruju


Primjedbe

  1. e, ovaj dugo nisam gledala :) baš sam večeras pogledala film koji si preporučila nedavno, Magic Mike. E, pa kad je vrijeme, uz sve ove poplave depresivno - barem mi je Tatum uljepšao veče :))

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hehe, radnja nije neka ali lijepo ih je sve skupa pogledati :)

      Izbriši
  2. Ju, zar ima i radnje?? Nisam primjetila :)))

    OdgovoriIzbriši
  3. Jaooo što volim ovaj film :))
    I super sam se nasmijala kad sam pročitala broj 4, ja sam zaista odavde to i naučila :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Pa i ja, sve navedeno, i sjetim je se kad god sam u nekom fancy restoranu ili prilici :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...