Preskoči na glavni sadržaj

Sve što znam o vjenčanjima naučila sam od Gilmoreica (2)

Kad muškarac zaprosi ženu, njoj glavom najčešće prođu svi uzorci cvijeća i sve fotografije mladenaca koje je ikad vidjela i poželjela za svoje vjenčanje. Istog tog trenutka ona počinje planirati svoje vjenčanje, od onog bajkovitog, filmskog, tematskog - ukratko - neostvarivog ukoliko ne raspolaže s milijun dolara, pa sve do realnog, za hrvatske prilike normalnog, vjenčanja. Tako sam i ja krenula, i na vrijeme prekinula maniju - sjetivši se Sookie i njene prve faze vjenčanja.

5. Labudovi i patuljci su too much, a žuta boja kao tema vjenčanja baš ne odiše elegancijom

Emily je procijenila Sookie kao luckastu osobu koja voli šarenilo i preporučila joj da na svom vjenčanju ima patuljke i  gljive koje plešu, što se Sookie učinilo odličnom idejom - sve dok njezin budući suprug nije shvatio da je sve otišlo predaleko i da polako gubi svoju bride to be. Sve me to podsjetilo da je za lijepo vjenčanje ključno da ga mladenci zajedno organiziraju. Moj dragi i ja zajedno smo birali fotografa, bend, izrađivali dekoracije, a bio je uključen i u izbor vjenčanice - na što me inspirirala Lorelai pojavivši se u haljini pred Lukeom.


6. Ako netko od mladenaca odgodi vjenčanje - ono se nikad neće dogoditi

Hvala Bogu, nisam to doživjela na svojoj koži, ali u Gilmoreicama se pokazalo da odgoda vjenčanja rezultira udaljavanjem budućih mladenaca i neizbježnim prekidom. Don't do it. Trebate razmisliti o svim mogućim prednostima, manama i strahovima prije nego se u planiranje vjenčanja uopće upustite. A jednom kad se za bračni život odlučite, svi usputni problemi trebali bi biti piece of cake.


7. Nošenje majčine vjenčanice nije uvijek najbolja ideja

Iako moja majka još uvijek u bakinom ormaru čuva svoju vjenčanicu, nikada mi nije palo napamet da ju obučem na dan svog vjenčanja - iako sam veliki obožavatelj mode '80.-tih. Kao i moja majka, a i svaka mladenka prije i poslije nje, i ja sam htjela samo svoju haljinu (relativno moju, budući da je iznajmljujem), onu pravu koju ću izabrati između njih stotinu. Izbor haljine pokazao se kao jedan od lakših izbora u organiziranju vjenčanja, hm, nadam se da neću požaliti, kao što je požalila Lane kad je ugledala vjenčanicu s hlačama.


8. Nije pristojno pozivati goste tjedan dana prije vjenčanja, a posebno ne bez, za njih unaprijed pripremljene, pozivnice 

Bontonu me uvelike naučila Emily Gilmore, a važno je znati što se smije, a što ne smije. I iako mi je tijekom nekoliko mjeseci napamet padalo još mnogo ljudi koje bih mogla pozvati na vjenčanje (jer su mi dragi, jer ih nisam dugo vidjela, jer vole plesati, jer su neki drugi ljudi otkazali dolazak i iz raznih drugih blesavih razloga), a koji se nisu našli na originalnom popisu gostiju, neću posegnuti za pitty inviteom - jer znam da se goste na vjenčanje ne smije zvati u prekratkom vremenu prije samog vjenčanja.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...