Preskoči na glavni sadržaj

Sve što znam o vjenčanjima naučila sam od Gilmoreica (2)

Kad muškarac zaprosi ženu, njoj glavom najčešće prođu svi uzorci cvijeća i sve fotografije mladenaca koje je ikad vidjela i poželjela za svoje vjenčanje. Istog tog trenutka ona počinje planirati svoje vjenčanje, od onog bajkovitog, filmskog, tematskog - ukratko - neostvarivog ukoliko ne raspolaže s milijun dolara, pa sve do realnog, za hrvatske prilike normalnog, vjenčanja. Tako sam i ja krenula, i na vrijeme prekinula maniju - sjetivši se Sookie i njene prve faze vjenčanja.

5. Labudovi i patuljci su too much, a žuta boja kao tema vjenčanja baš ne odiše elegancijom

Emily je procijenila Sookie kao luckastu osobu koja voli šarenilo i preporučila joj da na svom vjenčanju ima patuljke i  gljive koje plešu, što se Sookie učinilo odličnom idejom - sve dok njezin budući suprug nije shvatio da je sve otišlo predaleko i da polako gubi svoju bride to be. Sve me to podsjetilo da je za lijepo vjenčanje ključno da ga mladenci zajedno organiziraju. Moj dragi i ja zajedno smo birali fotografa, bend, izrađivali dekoracije, a bio je uključen i u izbor vjenčanice - na što me inspirirala Lorelai pojavivši se u haljini pred Lukeom.


6. Ako netko od mladenaca odgodi vjenčanje - ono se nikad neće dogoditi

Hvala Bogu, nisam to doživjela na svojoj koži, ali u Gilmoreicama se pokazalo da odgoda vjenčanja rezultira udaljavanjem budućih mladenaca i neizbježnim prekidom. Don't do it. Trebate razmisliti o svim mogućim prednostima, manama i strahovima prije nego se u planiranje vjenčanja uopće upustite. A jednom kad se za bračni život odlučite, svi usputni problemi trebali bi biti piece of cake.


7. Nošenje majčine vjenčanice nije uvijek najbolja ideja

Iako moja majka još uvijek u bakinom ormaru čuva svoju vjenčanicu, nikada mi nije palo napamet da ju obučem na dan svog vjenčanja - iako sam veliki obožavatelj mode '80.-tih. Kao i moja majka, a i svaka mladenka prije i poslije nje, i ja sam htjela samo svoju haljinu (relativno moju, budući da je iznajmljujem), onu pravu koju ću izabrati između njih stotinu. Izbor haljine pokazao se kao jedan od lakših izbora u organiziranju vjenčanja, hm, nadam se da neću požaliti, kao što je požalila Lane kad je ugledala vjenčanicu s hlačama.


8. Nije pristojno pozivati goste tjedan dana prije vjenčanja, a posebno ne bez, za njih unaprijed pripremljene, pozivnice 

Bontonu me uvelike naučila Emily Gilmore, a važno je znati što se smije, a što ne smije. I iako mi je tijekom nekoliko mjeseci napamet padalo još mnogo ljudi koje bih mogla pozvati na vjenčanje (jer su mi dragi, jer ih nisam dugo vidjela, jer vole plesati, jer su neki drugi ljudi otkazali dolazak i iz raznih drugih blesavih razloga), a koji se nisu našli na originalnom popisu gostiju, neću posegnuti za pitty inviteom - jer znam da se goste na vjenčanje ne smije zvati u prekratkom vremenu prije samog vjenčanja.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...