Preskoči na glavni sadržaj

#100happydays

Ukoliko ste obožavatelj društvenih mreža, sigurno ste primijetili da ovih dana njima vladaju izazovi. Dakako, nađe se među njima i poneki blesavi koji ipak obavi svoju zadaću i privuče pozornost na neke bitne stvari, ali se tu i tamo pojavi neki inspirativni, kao što je 100happydays izazov. Radi se o fenomenu koji nadahnjuje korisnike društvenih mreža da svaki dan na njima objave jednu fotografiju nečega što ih je usrećilo, bio to susret sa starim prijateljem, vragolije kućnih ljubimaca, lijep komad odjeće ili fina papica.

#100healthydays#smoothie#berries#morning

Možda to i niste primijetili, ali moj blog temelji se na mome nastojanju da svakoga dana u svom životu pronađem nešto lijepo, inspirativno ili vrijedno dijeljenja - što mi je u trenucima kad sam ga počela pisati bilo neizmjerno teško budući da sam se preselila na drugi kraj zemlje, da sam stanovala u 15 kvadrata vlažnog stana u nepoznatom gradu u kojem nisam imala prijatelja te da sam tek započinjala svoju "karijeru" i svakog dana se osjećala kao usamljeni tudum. Svoj projekt utemeljila sam na potrebi za happy mislima, i moram priznati da je njegova realizacija u moj život unijela pozitivne promjene.

#100happydays#secretsisters#greatmusic#beach#apple#andreimakine#reading

"Naša je kobna pogreška što tražimo trajne rajeve. Zadovoljstva koja se ne troše, trajne privrženosti, nježnosti koje imaju vitalnost lijana: drvo umire, ali njihove isprepletene stabljike nastavljaju se zelenjeti. Zbog te opsjednutosti trajanjem propuštamo tolike kratkotrajne rajeve, jedine kojima se možemo približiti tijekom svog munjevitog smrtničkog putovanja. Njihov sjaj često se pojavljuje na tako skromnim i prolaznim mjestima da se tu odbijamo zaustaviti. Radije svoje snove gradimo od granitnih blokova desetljeća. Vjerujujemo da ćemo biti dugovječni poput kipova."

Knjiga kratkih vječnih ljubavi, Andrei Makine

#coffeemakesmehappy#milkandcream#love
 
Pisala sam dnevnik godinama, ali sam primijetila da se praznom papiru redovito obratim kad sam tužna ili jadna ili kad imam potrebu svoj bijes ili frustracije istresti na nekoga. Takva terapija ponekad je bila djelotvorna, ali najčešće bi se sve te negativne emocije samo umnažale i činile još više štete. Ne kažem da je loše se jadati, ma hej, ja sam uvijek za jadikovke (čuvati sve u sebi nije zdravo!) - ali činjenica jest da na taj način samo liječimo posljedicu, ali ne i uzrok. Upravo zato, počela sam javno svoje žalopojke pretvarati u ono pozitivno u svakodnevici, posebno stoga jer sam se osvjedočila da rijetko tko na ovom svijetu voli slušati tuđe probleme, zaista ući u njihovu problematiku i pristupiti im s razumijevanjem i konstruktivnim idejama kada su one potrebne. Alergična sam na savjete tipa "Otpišite negativne ljude", jer nitko nije negativan sam po sebi, svatko može promijeniti stav, ali je to duuuuugotrajan proces kojemu gotovo nitko ne želi svjedočiti. 

#wellreadmenaresexy#reading#beach#onšalkovićajamakinea#love

Iako taj proces kod mene još traje, vjerujem da je izliječenje moguće! Naime, baš kao što stoji u projektu 100happydays, traženje tog silver lininga redovito dovodi do boljeg raspoloženja, širenja optimizma te primjećivanja ljepote života i zahvalnosti na njoj. 

Dakle, izazovite sebe da budete sretni najmanje sto dana zaredom, odrecite se crnih misli ili se izazovite na neki drugi način - činite dobro djelo sto dana zaredom, jedite zdravo sto dana zaredom (izazov je to koji je proslavila Sophie King dovevši se u formu za sto dana na blogu 100healthydays), odrecite se mobitela na sto dana, budite romantični sto dana zaredom, pročitajte što više knjiga u sto dana ili uvedite u svoj život pozitivne promjene na neki drugi način! Sretno!

#everydaywithgilmoregirlsisahappyday#figs#breakfast#100healthydays
Oznake:

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...
Objavi komentar
Pročitajte više

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...
Objavi komentar
Pročitajte više

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...
Objavi komentar
Pročitajte više

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...
Objavi komentar
Pročitajte više

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...
Objavi komentar
Pročitajte više