Preskoči na glavni sadržaj

#100happydays

Ukoliko ste obožavatelj društvenih mreža, sigurno ste primijetili da ovih dana njima vladaju izazovi. Dakako, nađe se među njima i poneki blesavi koji ipak obavi svoju zadaću i privuče pozornost na neke bitne stvari, ali se tu i tamo pojavi neki inspirativni, kao što je 100happydays izazov. Radi se o fenomenu koji nadahnjuje korisnike društvenih mreža da svaki dan na njima objave jednu fotografiju nečega što ih je usrećilo, bio to susret sa starim prijateljem, vragolije kućnih ljubimaca, lijep komad odjeće ili fina papica.

#100healthydays#smoothie#berries#morning

Možda to i niste primijetili, ali moj blog temelji se na mome nastojanju da svakoga dana u svom životu pronađem nešto lijepo, inspirativno ili vrijedno dijeljenja - što mi je u trenucima kad sam ga počela pisati bilo neizmjerno teško budući da sam se preselila na drugi kraj zemlje, da sam stanovala u 15 kvadrata vlažnog stana u nepoznatom gradu u kojem nisam imala prijatelja te da sam tek započinjala svoju "karijeru" i svakog dana se osjećala kao usamljeni tudum. Svoj projekt utemeljila sam na potrebi za happy mislima, i moram priznati da je njegova realizacija u moj život unijela pozitivne promjene.

#100happydays#secretsisters#greatmusic#beach#apple#andreimakine#reading

"Naša je kobna pogreška što tražimo trajne rajeve. Zadovoljstva koja se ne troše, trajne privrženosti, nježnosti koje imaju vitalnost lijana: drvo umire, ali njihove isprepletene stabljike nastavljaju se zelenjeti. Zbog te opsjednutosti trajanjem propuštamo tolike kratkotrajne rajeve, jedine kojima se možemo približiti tijekom svog munjevitog smrtničkog putovanja. Njihov sjaj često se pojavljuje na tako skromnim i prolaznim mjestima da se tu odbijamo zaustaviti. Radije svoje snove gradimo od granitnih blokova desetljeća. Vjerujujemo da ćemo biti dugovječni poput kipova."

Knjiga kratkih vječnih ljubavi, Andrei Makine

#coffeemakesmehappy#milkandcream#love
 
Pisala sam dnevnik godinama, ali sam primijetila da se praznom papiru redovito obratim kad sam tužna ili jadna ili kad imam potrebu svoj bijes ili frustracije istresti na nekoga. Takva terapija ponekad je bila djelotvorna, ali najčešće bi se sve te negativne emocije samo umnažale i činile još više štete. Ne kažem da je loše se jadati, ma hej, ja sam uvijek za jadikovke (čuvati sve u sebi nije zdravo!) - ali činjenica jest da na taj način samo liječimo posljedicu, ali ne i uzrok. Upravo zato, počela sam javno svoje žalopojke pretvarati u ono pozitivno u svakodnevici, posebno stoga jer sam se osvjedočila da rijetko tko na ovom svijetu voli slušati tuđe probleme, zaista ući u njihovu problematiku i pristupiti im s razumijevanjem i konstruktivnim idejama kada su one potrebne. Alergična sam na savjete tipa "Otpišite negativne ljude", jer nitko nije negativan sam po sebi, svatko može promijeniti stav, ali je to duuuuugotrajan proces kojemu gotovo nitko ne želi svjedočiti. 

#wellreadmenaresexy#reading#beach#onšalkovićajamakinea#love

Iako taj proces kod mene još traje, vjerujem da je izliječenje moguće! Naime, baš kao što stoji u projektu 100happydays, traženje tog silver lininga redovito dovodi do boljeg raspoloženja, širenja optimizma te primjećivanja ljepote života i zahvalnosti na njoj. 

Dakle, izazovite sebe da budete sretni najmanje sto dana zaredom, odrecite se crnih misli ili se izazovite na neki drugi način - činite dobro djelo sto dana zaredom, jedite zdravo sto dana zaredom (izazov je to koji je proslavila Sophie King dovevši se u formu za sto dana na blogu 100healthydays), odrecite se mobitela na sto dana, budite romantični sto dana zaredom, pročitajte što više knjiga u sto dana ili uvedite u svoj život pozitivne promjene na neki drugi način! Sretno!

#everydaywithgilmoregirlsisahappyday#figs#breakfast#100healthydays
Oznake:

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...
Objavi komentar
Pročitajte više

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...
Objavi komentar
Pročitajte više

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...
Objavi komentar
Pročitajte više

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...
Objavi komentar
Pročitajte više

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...
Objavi komentar
Pročitajte više