Preskoči na glavni sadržaj

Što ćemo sutra kuhati? (2)

Često me uhvati kulinarska fjaka, potpuno sam lišena ideja što kuhati i čini mi se kao da neprestano ručamo jedna te ista, već provjerena, jela, a htjela bih nešto novo, nešto divlje. No, hvala Bogu, i onome tko stvori visoku tehnologiju, imamo Coolinariku po kojoj kopam u takvim slučajevima. Među svim receptima koji se na prvu čine fantastično, a ispadnu nezadovoljavajući, nađe se i neki za koji jednoglasno odlučimo da je dostojan upisivanja u našu bilježnicu recepata - jer ga imamo namjeru ponovno skuhati i smazati. Danas s vama dijelim neka od njih - link s receptom je u naslovu jela.

Oslić na fino
Jedan od takvih recepata je oslić bez glave koji tu i tamo u lokalnom dućanu bude na akcijskom sniženju i kojeg obično spremimo petkom. Zbog ovog oslića pripremljenog uz ljetno povrće prste ćete polizati!


Muškatna tikva s vratinom 
Ne znam zašto, ali jako volim narančastu hranu, bez mrkve mi obrok gotovo i ne prolazi. Uz nju, u zadnje vrijeme sam luda za butternut, iliti muškatnom, tikvom koja je savršena za pripremu kolača, ali i za glavna jela. Ova bundeva za mene je kraljica - bogata je omega 3 masnim kiselinama i vitaminima A, B i C, a siromašna mastima, što je razlog zašto je u jesenskom i hladnijem razdoblju jedemo barem dvaput tjedno.

Pikantna soja 
Vjerojatno sam već ranije spomenula da sam tijekom srednje škole i tijekom studija bila vegetarijanka. Iako sam se, radi zdravlja, vratila mesožderstvu, neka jela su mi i danas bolja u vegetarijanskoj varijanti, npr. pizza, špagete "bolonjez", ali i ovakvi gulaši od sojinih komadića koji su spremni za konzumaciju za pola sata. Plus preporuka - na količinu iz recepta stavite samo pola feferonke i trunčicu papra - osim ako volite zbilja vatrena jela.


Jesenska štrudla
Ovu štrudlu već sam spomenula, a zadnji put kad sam je složila je bila toliko ukusna da sam polovicu morala odnijeti stanodavcima na degustaciju, samo da je ne pojedem cijelu. Bundeva, jabuka i cimet - sve što mi treba za sreću! Poslužiti na kišni dan uz kavu i dobru knjigu.


Senf šnicle
Ove šnicle tipičan su specijalitet mađarske kuhinje prema kojoj smo mi, Slavonci, dosta orijentirani. Možda šnicle pripremate na sličan, gotovo klasičan način, ali žličica senfa upravo je ono što im je nedostajalo da se uvrste u jedno od omiljenih vam jela. Poslužite uz pire krumpir ili rižu i uživajte u pravom domaćem ručku.

A ako sve propadne, skuhajte kremastu zobenu kašu od mlijeka, zobenih mekinja, žlice meda i badema (a OK, možete i zacimetiti ako baš želite!), pokrijte se dekicom i čekajte sunce iza kiše!


Dobar tek!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...