Preskoči na glavni sadržaj

10 stvari koje svatko treba naučiti/napraviti prije braka (dio 1.)

Redovito nailazim na članke tipa „Što svaka žena treba učiniti/naučiti/isprobati prije udaje“ i neizmjerno me živcira što se u njima ženama preporučuje da prije braka hodaju/spavaju sa što više pogrešnih tipova (jer, kako li će, inače, jadne ne bile, znati prepoznati onog pravog?!), da se počaste sa stotinu para cipela, da putuju svijetom (jer si to baš svi mogu priuštiti) i da zavole svoje tijelo, uz obavezni citat Jennifer Lopez u kojem stoji da je sretna otkad je naučila voljeti svoje tijelo. Duuuuh, da ja imam takvo tijelo, i ja bih ga voljela!

Za početak, nikada nećemo zavoljeti strije, celulit ili kožu punu akni – to je činjenica i treba se s njom pomiriti. Svatko od nas ima određene komplekse kojima se opterećuje u danima kada nema pametnijeg posla, i to je u redu – neke stvari jednostavno nisu lovable. Ipak, neke bismo stvari prije sklapanja braka, tj. davanja obećanja da ćemo svoje misli usmjeriti prvenstveno prema svome bračnom drugu, a onda k sebi, mogli naučiti ili isprobati, čisto da si olakšamo život - bili mi budući suprug ili supruga.

1. Skuhati vrhunski barem jedno jelo!

Nitko ne očekuje od osobe u dvadesetima da je vrsni kuhar, ali u današnje vrijeme, kraj svih kulinarskih TV emisija, kuharica s detaljno ispisanim receptima i telefona kojim uvijek možemo dozvati majke u pomoć, svatko može biti masterchef – i biti prepoznatljiv prema barem jednom jelu kojeg uvijek pripremi tako da svi traže repete. Npr.,moj dragi i ja specijalizirali smo se za burek (klikni na njega za recept) koji po trenutnim željama modificiramo i kojeg smo ovo ljeto spremili svim svojim gostima, različitih ukusa, a za koji su svi tražili recept!


2. Prati i peglati, i to ne samo svoje rublje!

Tko god živi u carstvu svojih roditelja, nije stekao naviku da sam koristi perilicu rublja i glačalo, ali brak ne podrazumijeva i treću osobu – majku ili svekrvu, pa je, uz zaručnički tečaj u crkvi, preporučljivo prije braka proučiti i osobine najbliže perilice za rublje i glačala. Za mir u kući!

3. Imati pustolovine s prijateljima!


Stalno mi stariji kolege objašnjavaju da se ljudi orijentiraju prema obitelji kad uplove u bračnu luku i da prijatelji prestanu biti bitna stavka u životu. Ako uzmemo u obzir da smo prije sklapanja braka doista spoznali tko su nam pravi prijatelji, odvojili žito od kukolja, onda se podrazumijeva da je riječ o ljudima vrijednima našeg vremena i pažnje – bez obzira dijelimo li svoj životni prostor s partnerom ili ne. Jasno, nećemo moći svakodnevno ispijati kave i besciljno lutati gradom kao nekada, pa je nužno, za svaki slučaj, prije braka doživjeti puuuuno pustolovina s prijateljima! Iako sam u vezi posljednjih trinaest godina, neke svoje prijateljice poznajem i duže od toga, uz njih sam odrasla i stoga će mi one uvijek biti bitne u životu! Upravo zato, radujem se sljedećoj našoj pustolovini - djevojačkoj zabavi koja će se zbiti za dva tjedna!

4. Biti odlučan/na!

Sasvim je logično da prije ulaska u brak moramo biti sposobni samostalno, samouvjereno, ali uz dozu straha, donositi važne odluke u svom životu. Iako se ranije od nas zahtijevalo da odlučimo o izboru studija, profesije ili modnih detalja, nakon odluke o dijeljenju života s jednom osobom, čeka nas odlučivanje o doista bitnim stvarima u životu – o tome isplati li se voziti do zagrebačke Ikee radi kupnje kreveta, i može li se mlijeko piti nakon isteka roka trajanja. Šalu na stranu, osim sitnih odluka važnih za praktičan i skladan suživot, ako već ranije nisu ranije postavljena, postavit će se pitanja o broju i odgoju djece, kupnji automobila, plaćanju računa, zaduživanju, selidbi i dr., pa ne bi odmoglo i prije izgovaranja onog „Uzimam!“ o njima razgovarati i zauzeti određeni stav.


5. Postati prijatelj sa svojim roditeljima!

Nisam nikada ranije o tome razmišljala, ta u tinejdžerskoj dobi svi želimo pobjeći što dalje od kuće, ali što je svadba bliže, bojim se da nisam dovoljno vremena posvetila svojoj obitelji – roditeljima i sestrama. Iako već više od dvije godine ne stanujem u njihovoj kući i samostalno privređujem, tek sad, pred udaju, čini mi se kao da više neću biti dijete svojih roditelja – da je vrijeme da odrastem i da se više ne oslanjam na njih. Isto tako, čini mi se kao da neću sudjelovati u životima svojih sestara, da će one odrasti u meni nepoznate ljude. Ne znam hoću li taj strah uspjeti prebroditi ili ću i dane poslije vjenčanja provoditi gledajući filmove sa sestrama i pijući kavu s mamom i tatom, ali preporučila bih svima koji se planiraju u skorije vrijeme vjenčati – provedite kvalitetno vrijeme sa svojim najdražima, kako biste jednog dana i sami mogli imati zdravu i sretnu obitelj.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...