Preskoči na glavni sadržaj

10 stvari koje svatko treba naučiti/napraviti prije braka (dio 1.)

Redovito nailazim na članke tipa „Što svaka žena treba učiniti/naučiti/isprobati prije udaje“ i neizmjerno me živcira što se u njima ženama preporučuje da prije braka hodaju/spavaju sa što više pogrešnih tipova (jer, kako li će, inače, jadne ne bile, znati prepoznati onog pravog?!), da se počaste sa stotinu para cipela, da putuju svijetom (jer si to baš svi mogu priuštiti) i da zavole svoje tijelo, uz obavezni citat Jennifer Lopez u kojem stoji da je sretna otkad je naučila voljeti svoje tijelo. Duuuuh, da ja imam takvo tijelo, i ja bih ga voljela!

Za početak, nikada nećemo zavoljeti strije, celulit ili kožu punu akni – to je činjenica i treba se s njom pomiriti. Svatko od nas ima određene komplekse kojima se opterećuje u danima kada nema pametnijeg posla, i to je u redu – neke stvari jednostavno nisu lovable. Ipak, neke bismo stvari prije sklapanja braka, tj. davanja obećanja da ćemo svoje misli usmjeriti prvenstveno prema svome bračnom drugu, a onda k sebi, mogli naučiti ili isprobati, čisto da si olakšamo život - bili mi budući suprug ili supruga.

1. Skuhati vrhunski barem jedno jelo!

Nitko ne očekuje od osobe u dvadesetima da je vrsni kuhar, ali u današnje vrijeme, kraj svih kulinarskih TV emisija, kuharica s detaljno ispisanim receptima i telefona kojim uvijek možemo dozvati majke u pomoć, svatko može biti masterchef – i biti prepoznatljiv prema barem jednom jelu kojeg uvijek pripremi tako da svi traže repete. Npr.,moj dragi i ja specijalizirali smo se za burek (klikni na njega za recept) koji po trenutnim željama modificiramo i kojeg smo ovo ljeto spremili svim svojim gostima, različitih ukusa, a za koji su svi tražili recept!


2. Prati i peglati, i to ne samo svoje rublje!

Tko god živi u carstvu svojih roditelja, nije stekao naviku da sam koristi perilicu rublja i glačalo, ali brak ne podrazumijeva i treću osobu – majku ili svekrvu, pa je, uz zaručnički tečaj u crkvi, preporučljivo prije braka proučiti i osobine najbliže perilice za rublje i glačala. Za mir u kući!

3. Imati pustolovine s prijateljima!


Stalno mi stariji kolege objašnjavaju da se ljudi orijentiraju prema obitelji kad uplove u bračnu luku i da prijatelji prestanu biti bitna stavka u životu. Ako uzmemo u obzir da smo prije sklapanja braka doista spoznali tko su nam pravi prijatelji, odvojili žito od kukolja, onda se podrazumijeva da je riječ o ljudima vrijednima našeg vremena i pažnje – bez obzira dijelimo li svoj životni prostor s partnerom ili ne. Jasno, nećemo moći svakodnevno ispijati kave i besciljno lutati gradom kao nekada, pa je nužno, za svaki slučaj, prije braka doživjeti puuuuno pustolovina s prijateljima! Iako sam u vezi posljednjih trinaest godina, neke svoje prijateljice poznajem i duže od toga, uz njih sam odrasla i stoga će mi one uvijek biti bitne u životu! Upravo zato, radujem se sljedećoj našoj pustolovini - djevojačkoj zabavi koja će se zbiti za dva tjedna!

4. Biti odlučan/na!

Sasvim je logično da prije ulaska u brak moramo biti sposobni samostalno, samouvjereno, ali uz dozu straha, donositi važne odluke u svom životu. Iako se ranije od nas zahtijevalo da odlučimo o izboru studija, profesije ili modnih detalja, nakon odluke o dijeljenju života s jednom osobom, čeka nas odlučivanje o doista bitnim stvarima u životu – o tome isplati li se voziti do zagrebačke Ikee radi kupnje kreveta, i može li se mlijeko piti nakon isteka roka trajanja. Šalu na stranu, osim sitnih odluka važnih za praktičan i skladan suživot, ako već ranije nisu ranije postavljena, postavit će se pitanja o broju i odgoju djece, kupnji automobila, plaćanju računa, zaduživanju, selidbi i dr., pa ne bi odmoglo i prije izgovaranja onog „Uzimam!“ o njima razgovarati i zauzeti određeni stav.


5. Postati prijatelj sa svojim roditeljima!

Nisam nikada ranije o tome razmišljala, ta u tinejdžerskoj dobi svi želimo pobjeći što dalje od kuće, ali što je svadba bliže, bojim se da nisam dovoljno vremena posvetila svojoj obitelji – roditeljima i sestrama. Iako već više od dvije godine ne stanujem u njihovoj kući i samostalno privređujem, tek sad, pred udaju, čini mi se kao da više neću biti dijete svojih roditelja – da je vrijeme da odrastem i da se više ne oslanjam na njih. Isto tako, čini mi se kao da neću sudjelovati u životima svojih sestara, da će one odrasti u meni nepoznate ljude. Ne znam hoću li taj strah uspjeti prebroditi ili ću i dane poslije vjenčanja provoditi gledajući filmove sa sestrama i pijući kavu s mamom i tatom, ali preporučila bih svima koji se planiraju u skorije vrijeme vjenčati – provedite kvalitetno vrijeme sa svojim najdražima, kako biste jednog dana i sami mogli imati zdravu i sretnu obitelj.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...