Preskoči na glavni sadržaj

Zbogom djevojačkoj sobi

Čudan je osjećaj susresti se s bijelom haljinom u kojoj ćeš drugoj osobi pred Bogom obećati vjernost i ljubav do kraja života. Donijela sam je danas iz salona vjenčanica i objesila na karnišu u svojoj ljubičasto žutoj sobi. Sužena je i skraćena, pristaje mi kao salivena. Više nije jedna u nizu haljina koje čekaju svoju privremenu vlasnicu - sada je samo moja. Ne mogu se prisiliti da ugasim svjetlo i krenem na počinak, sjedim na krevetu i buljim u nju ne vjerujući očima. Zar se to meni stvarno događa? Zar stvarno u sobi imam - svoju vjenčanicu?


Svega su se nagledali zidovi moje djevojačke sobe, ali ovakvu ljepotu nisu imali prilike ugostiti. Sve je u sobi oživjelo pred bijelinom. Nisu ti zidovi uvijek bili ovih boja, izredale su se na njima boje tuge, i boje radosti. Vidjeli su moj osmijeh, naslušali se buntovne glazbe, zapamtili sve ružne riječi koje su izgovorene. Bdijeli su uz mene tijekom neprospavanih noći, budili me kad su mi se oči sklapale nad knjigom. Upoznali su moje prijatelje, i dopustili im da u njih urežu svoje riječi, da ostave podsjetnik na najljepše trenutke. Čuvali su ormare s krpicama u kojima sam dobila prvu jedinicu iz biologije, prvi put se napila, u kojima sam se prvi put poljubila, prvi put poželjela biti mu supruga. Vidjeli su poljupce, vidjeli su tišinu. Vidjeli su me kako uplakana dušu prolijevam po stranicama dnevnika. "Nije zaslužio tvoje suze", vjerojatno bi mi rekli da su umijeli. Nisu ni oni vjerovali da u nama ima dovoljno ljubavi da prebrodimo svaku različitost, svaku nesuglasicu, svaku prepreku. 


Danas se pred njima naslađuje bijela haljina, nevino pokazujući svoju čipku, skromno viseći - čekajući dan našeg vjenčanja. No, čak i kad se lijepa haljina pokaže u svom punom sjaju, pomislit ću na zidove svoje djevojačke sobe, znajući da sam zahvaljući njima sazrijela, da zahvaljujući njima cijenim ljubav koja mi se daje, da sam zbog njih spremna obećati vjernost i ljubav drugom čovjeku do kraja života, te da, čak i kad ih posljednji put napustim, godine koje su mi darovali i tajne koje su čuvali nikada neću zaboraviti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...