Preskoči na glavni sadržaj

7 navika sretnog para

Danas moj dragi napušta naše gnijezdo i kreće put Slavonije kako bi se u subotu proveselio s dječacima s kojima je odrastao, igrao se vječnog mitraljeza (ne pitajte) i našutavao loptu po igralištima diljem našeg lijepog grada. Znam da je patetično, ali iako će mi tjedan dana ženske samoće (čitaj: čupkanja dlačica, pilinga, maskica, kupkica) prije vjenčanja dobro doći, on će mi užasno nedostajati. Sve to iz jednostavnog razloga – malo je toga što nas dvoje ne radimo zajednički. Znam da postoje parovi koji se, pored raznih obveza, vide samo prije spavanja, ali to nije za nas. Odavno smo se uvjerili da nijedan doživljaj nije potpun ako ga nismo podijelili jedno s drugim, stoga se nadam da ćemo svoje navike zadržati i u braku.

1. Šetnja ili zajednička sportska aktivnost

Da budemo jasni, ja sam antitalent za sport. Pokušavala sam tijekom svog života postati rukometašica, tenisačica i košarkašica (s 163 cm visine – yeah, right!), ali nijedan me sport dovoljno dugo nije interesirao. Imala sam faze teretane, u školi išla na badminton i tjerala se na jogging (najčešće u proljeće kad obilje peludi, na koju sam alergična, pluta po zraku – divota!), i tek sam sada shvatila zašto sam naviku bavljenja sportskim aktivnostima stekla tek nedavno – bile su mi dosadne jer se nisam njima bavila u pravom društvu! Dragi i ja zajedno idemo na plivanje ili duge šetnje, i to je definitivno nešto što bih preporučila svim parovima. U zdravom tijelu jest zdrav duh – a vrijeme provedeno u bazenu ili u šetnji prilika je za razgovore koje sigurno ne bi vodili dok vam televizija odvlači pažnju.


2. Gledanje filmova

Nemojte me krivo shvatiti, volim ja i izležavanje pred TV-om, a gledanje filmova naš je lifestyle, i trudimo se barem jednom tjedno imati movie night poput Gilmoreica. Iako se prije gledanja filma redovito posvađamo, jer on voli ratne akcije i slične uzbudljive žanrove, a ja bih rado gledala povijesnu dramu, romantičnu komediju, ili ne daj, Bože, crno bijeli film s Bette Davis, ipak se uspijemo naći na pola puta, baš kao Neda Ukraden, i provedemo večer glupirajući se uz film, tijekom kojeg ja stalno brbljam, a on onda mora vraćati film unatrag da bi vidio ono što je propustio zbog mog brbljanja.


3. Tko kuha, ne pere suđe

Ne znam točno kad je nastalo ovo naše pravilo, ali striktno ga se držimo otkad dijelimo kućanske poslove – jedno kuha, drugo pere suđe. Do sada se to pravilo pokazalo kao učinkovito i definitivno predstavlja način da oboje sudjelujemo u spremanju jela. Volim kad se oboje petljamo po kuhinji, otkrivamo nove fine recepte, a pogotovo naše petke navečer kojima običavamo pustiti glumpavu pop glazbu i peći kolače.


4. Zajednički odlazak na misu i zajednička molitva

Odlazak na misu vrlo nam je bitan, pogotovo otkad smo zaručeni i otkad smo odslušali zaručnički tečaj koji nam je oboma jako svidio i inspirirao nas da budemo jedno drugome najbolji zaručnici koji možemo biti. Čak i kad smo umorni ili nam je dan bio loš, jedno drugo inspiriramo na zajedničku molitvu koja se, izmoljena uglas, uvijek čini jačom i značajnijom. Nadamo se da ćemo je jednog dana prenijeti i na svoju djecu.


5. Alone time

Iako najradije provodimo vrijeme jedno s drugim, da bismo ga više cijenili, dajemo jedno drugome prostora i za alone time – bila to kava s prijateljima, proba zbora, čitanje knjige, gledanje utakmice, uživo ili na televiziji, ili neka druga aktivnost – nakon nje, uvijek je lijepo vratiti se kući.


6. Zajednička putovanja

Iako još uvijek nismo premobilni i nemamo velika primanja, kad god nam se pruži prilika, volimo putovati. Pri tome ne mislim na veeelika putovanja, ta nikada zajedno upotrijebili putovnice! Ali, volimo otkrivati zajedno svijet oko nas, pa makar to bili i gradovi ili sela u čijoj blizini živimo. Toliko je ljepote u ovoj našoj zemlji - od dvoraca u Zagorju do mandarina uz Neretvu - voljeli bismo je jednom obići cijelu.


7. Romantika
Iako smo zajedno već trinaest godina, od doba kad smo se nalazili poslije školske nastave i na klupicama našeg grada dijelili poljupce, pa sve do danas kad smo stari penzići – njegujemo romantiku u svojoj vezi. Trudimo se jedno drugo iznenaditi doručkom u krevet, sitnicom na koju naletimo u dućanu kupujući namirnice za ručak, porukom koju ostavimo na kuhinjskom stolu prije nego izađemo iz stana. Trudimo se i proslaviti sve dane koji su značajni za našu vezu – dan kad smo se upoznali, kad smo prohodali, kad smo si rekli dvije slatke riječi, prvo ovo, prvo ono – upravo zbor toga se radujemo i vjenčanju, najvećem danu od ovdje navedenih, koji ćemo uskoro proslaviti sa svojim obiteljima i prijateljima.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...