Preskoči na glavni sadržaj

7 navika sretnog para

Danas moj dragi napušta naše gnijezdo i kreće put Slavonije kako bi se u subotu proveselio s dječacima s kojima je odrastao, igrao se vječnog mitraljeza (ne pitajte) i našutavao loptu po igralištima diljem našeg lijepog grada. Znam da je patetično, ali iako će mi tjedan dana ženske samoće (čitaj: čupkanja dlačica, pilinga, maskica, kupkica) prije vjenčanja dobro doći, on će mi užasno nedostajati. Sve to iz jednostavnog razloga – malo je toga što nas dvoje ne radimo zajednički. Znam da postoje parovi koji se, pored raznih obveza, vide samo prije spavanja, ali to nije za nas. Odavno smo se uvjerili da nijedan doživljaj nije potpun ako ga nismo podijelili jedno s drugim, stoga se nadam da ćemo svoje navike zadržati i u braku.

1. Šetnja ili zajednička sportska aktivnost

Da budemo jasni, ja sam antitalent za sport. Pokušavala sam tijekom svog života postati rukometašica, tenisačica i košarkašica (s 163 cm visine – yeah, right!), ali nijedan me sport dovoljno dugo nije interesirao. Imala sam faze teretane, u školi išla na badminton i tjerala se na jogging (najčešće u proljeće kad obilje peludi, na koju sam alergična, pluta po zraku – divota!), i tek sam sada shvatila zašto sam naviku bavljenja sportskim aktivnostima stekla tek nedavno – bile su mi dosadne jer se nisam njima bavila u pravom društvu! Dragi i ja zajedno idemo na plivanje ili duge šetnje, i to je definitivno nešto što bih preporučila svim parovima. U zdravom tijelu jest zdrav duh – a vrijeme provedeno u bazenu ili u šetnji prilika je za razgovore koje sigurno ne bi vodili dok vam televizija odvlači pažnju.


2. Gledanje filmova

Nemojte me krivo shvatiti, volim ja i izležavanje pred TV-om, a gledanje filmova naš je lifestyle, i trudimo se barem jednom tjedno imati movie night poput Gilmoreica. Iako se prije gledanja filma redovito posvađamo, jer on voli ratne akcije i slične uzbudljive žanrove, a ja bih rado gledala povijesnu dramu, romantičnu komediju, ili ne daj, Bože, crno bijeli film s Bette Davis, ipak se uspijemo naći na pola puta, baš kao Neda Ukraden, i provedemo večer glupirajući se uz film, tijekom kojeg ja stalno brbljam, a on onda mora vraćati film unatrag da bi vidio ono što je propustio zbog mog brbljanja.


3. Tko kuha, ne pere suđe

Ne znam točno kad je nastalo ovo naše pravilo, ali striktno ga se držimo otkad dijelimo kućanske poslove – jedno kuha, drugo pere suđe. Do sada se to pravilo pokazalo kao učinkovito i definitivno predstavlja način da oboje sudjelujemo u spremanju jela. Volim kad se oboje petljamo po kuhinji, otkrivamo nove fine recepte, a pogotovo naše petke navečer kojima običavamo pustiti glumpavu pop glazbu i peći kolače.


4. Zajednički odlazak na misu i zajednička molitva

Odlazak na misu vrlo nam je bitan, pogotovo otkad smo zaručeni i otkad smo odslušali zaručnički tečaj koji nam je oboma jako svidio i inspirirao nas da budemo jedno drugome najbolji zaručnici koji možemo biti. Čak i kad smo umorni ili nam je dan bio loš, jedno drugo inspiriramo na zajedničku molitvu koja se, izmoljena uglas, uvijek čini jačom i značajnijom. Nadamo se da ćemo je jednog dana prenijeti i na svoju djecu.


5. Alone time

Iako najradije provodimo vrijeme jedno s drugim, da bismo ga više cijenili, dajemo jedno drugome prostora i za alone time – bila to kava s prijateljima, proba zbora, čitanje knjige, gledanje utakmice, uživo ili na televiziji, ili neka druga aktivnost – nakon nje, uvijek je lijepo vratiti se kući.


6. Zajednička putovanja

Iako još uvijek nismo premobilni i nemamo velika primanja, kad god nam se pruži prilika, volimo putovati. Pri tome ne mislim na veeelika putovanja, ta nikada zajedno upotrijebili putovnice! Ali, volimo otkrivati zajedno svijet oko nas, pa makar to bili i gradovi ili sela u čijoj blizini živimo. Toliko je ljepote u ovoj našoj zemlji - od dvoraca u Zagorju do mandarina uz Neretvu - voljeli bismo je jednom obići cijelu.


7. Romantika
Iako smo zajedno već trinaest godina, od doba kad smo se nalazili poslije školske nastave i na klupicama našeg grada dijelili poljupce, pa sve do danas kad smo stari penzići – njegujemo romantiku u svojoj vezi. Trudimo se jedno drugo iznenaditi doručkom u krevet, sitnicom na koju naletimo u dućanu kupujući namirnice za ručak, porukom koju ostavimo na kuhinjskom stolu prije nego izađemo iz stana. Trudimo se i proslaviti sve dane koji su značajni za našu vezu – dan kad smo se upoznali, kad smo prohodali, kad smo si rekli dvije slatke riječi, prvo ovo, prvo ono – upravo zbor toga se radujemo i vjenčanju, najvećem danu od ovdje navedenih, koji ćemo uskoro proslaviti sa svojim obiteljima i prijateljima.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...