Preskoči na glavni sadržaj

Savjeti jedne kume

Za nekoliko tjedana moja će draga prijateljica iz djetinjstva postati gospođa, a ja ću joj biti svjedok i desna ruka - maid of honor - totalno bolje zvuči na engleskom, zar ne? Kuma nekako odmah podsjeća na debelu staru gospođu koja je Pepeljugi pomogla oko stylinga, ili ima mafijaške konotacije. Ali, nemojte me taj dan tražiti usluge jer ću vjerojatno odbiti učiniti vam ih, iscijeđena od ideja, planova i stanja na računu.

Jednog dana, kad vas netko ljubazno pozove da mu/njoj budete vjenčani kum/a, radosno ćete prihvatiti, ganuti do suza, niti ne pomišljajući što sve ta uloga podrazumijeva. Budući je ovih dana fino društvance djevojaka u strci oko organiziranja djevojačke zabave koja zapravo predstavlja glavnu svadbenu zabavu, budući da će sam obred vjenčanja biti popraćen intimnom večerom mladenaca, njihovih roditelja i kumova, u tom điru napomenut ću par stvarčica o kojima kuma mora brinuti.


1.Vjenčanica
Nepisano je pravilo da kuma s mladenkom ide u lov na the haljinu, što zapravo ovisi o prebivalištima, boravištima, ponekad i godišnjim odmorima koji se ne poklapaju nužno. Moja mladenka od mene je udaljena nekih 600-ak kilometara, tako da sam u izboru haljine sudjelovala putem SMS-a, poziva i e-maila, putem kojih su kolale fotografije mladenke u potencijalnim vjenčanicama. I da, ona koju je izabrala bila je i kumin broj 1, just so you know!


2. Djevojačka zabava
Samo u filmovima kuma ima dovoljno financijskih sredstava da samostalno organizira svojoj prijateljici djevojačku zabavu, npr. skupi djevojke i iznenadi ih putovanjem na Havaje (što bih ja sigurno učinila da osvojim eurojackpot npr.) ili odvede na vikend u spa resort, i omogući svima provod koji će prepričavati do kraja života. U našoj priči kuma ima vježbeničku plaću, živi kao podstanar i iste godine mora platiti i svoje vjenčanje, pa će se morati pobrinuti barem da zabava ima neki sadržaj i dekoracije (npr. tijaru, lentu, veo, šaljivi natpis, balone itd.), dok će u ostalom njena uloga biti isključivo savjetodavna. Ova kuma ima domaće rakije, a ako Bog da, spremit će i neku torticu, ako se neka od alkoholiziranih gospođica zaželi slatkoga (kuma prva). Djevojačka zabava podrazumijeva i opremanje mladenke za bračni život, a najpraktičnije i najzabavnije je da sve djevojke poklone mladenki zajedno jedan kvalitetan darak (npr. britvice, aspirin, kuhaču i sve ostale rekvizite o kojima će joj ovisi bračni život).


3. Torta
Ne znam kako kod vas, ali kod nas, Slavonaca, običaj je da kuma donese na svadbu jednu od torti. Budući da moji mladenci neće imati hrpu kolača, poklonit ću im svadbenu tortu, koju je sama dizajnirala mladenka do najsitnijih detalja, jer ipak je važno poštivati njezine želje (osim ako baš voli iznenađenja)!


4. Poklon
Valja unaprijed pitati mladence žele li ček ili poklon koji će im koristi u stanu. Moji su se u nedostatku odgovarajućeg namještaja/aparata i dr. odlučili ipak za poklon u obliku kuverte, ako me razumijete. Pitate se koliko je pristojno pokloniti kumovima? Raspitala sam se i zaključila da obično svi daruju najmanje 3.000 do 4.000 kn, sve u skladu sa svojim primanjima. To je najgori dio kumstva - nijedan dvadesetineštogodišnjak u Hrvatskoj danas nema bajna primanja, pa se kumovi ili zadužuju ili osjećaju nedorasli situaciji. Ne treba smetnuti s uma da mladenci ne bi imali ništa protiv da im uz novac poklonite i neku sitnicu koju će koristiti u svom svakodnevnom obiteljskom životu - za koji će i za deset godina reći: "Daj dodaj kumin escajg!"


5. Styling
Kumino je mjesto uz mladenku - ona ju mora obući, po mogućnosti s njom ići na šminkanje i friziranje i učiniti sve da mladenka bude na svoj dan svježa, sretna, smirena, neopterećena menijem ili drugim sitnicama. Ukoliko se radi o velikoj svadbi, kuma je zadužena i za podizanje atmosfere, a minimum koji mora zadovoljiti je da se ne opije u prvih sat vremena večera pa da mora prije reda doma u krpe (držite palčeve).

Ljubi vas kuma!

Primjedbe

  1. I ja sam bila kuma prije nešto više od 3 mjeseca. Moja mladenka je bila u istom gradu gdje i ja, pa smo stalno nešto isprodavale, dogovarale, istraživale... Družimo se jako dugo i teško mi pada jer se udala u drugi grad, ali podnosimo to nekako.
    Nisam imala nekih posebnh zaduženja kao kuma, ali mi je bilo teško što joj nisam mogla priuštiti sve što sam zamislila i što sam htjela- nezaposlena sam. Ipak, ona je svime bila presretna. Kume za to i služe da olakšaju i učine da joj taj dan bude sretan i nezaboravan.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Tako je, vjerno i odano prijateljstvo je ionako neprocjenjivi poklon :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...