Preskoči na glavni sadržaj

This little light of mine


"Čega ćeš se odreći?", pitaju vas ovih dana, zar ne? I to vjerojatno oni koji pojma nemaju o smislu korizmenog odricanja? Ne, neću se odreći slatkiša kroz 40 dana da bih smršavila, niti ću se odreći kave - mislim da sam Bogu korisnija ako mu se približim na način da razderem svoje srce, a ne svoje halje!


Razmišljam konstantno o jednom čitanju koje mi je oduvijek bilo najteže za provariti, gotovo pa nemoguće za primijeniti u stvarnom životu. Upravo zato kroz ovih 40 dana trudit ću se živjeti po riječima "Vi ste sol zemlje", koje je pročitao svećenik prije nekoliko tjedana. "Vi ste svjetlost svijeta", nastavio je, a ja sam osjetila svoje malo bljutavo srce kako se trese u panici pripremajući se na život u vječnom mraku. Propovijed je trebala biti inspirirajuća, prisjećam se, ta ohrabrujuća je to misao za nas, vjernike. Ipak, moja ramena zgrbila su se u sekundi pod teretom njegovih riječi. Nisam se nikad prije osjećala kao da živim u terariju kroz čije staklo nervozne ljudotinje bulje prateći svaki moj korak i donoseći zaključke o cijeloj mojoj vrsti, kao što to osjećam posljednjih godinu dana - kada vjernik mora opravdavati svaku svoju misao ili djelo te neprestano svjedočiti svoju vjeru pred ljudima koji to od njega zahtjevaju samo da bi ga iskritizirali ili posramili, nimalo zainteresirani za ono što on uistinu govori. Čini mi se ponekad da sam preslaba, da sam u pokušaju da ne griješim poput onog nesretnog Sizifa - jedan korak naprijed, dva koraka unatrag, u skladu s prkosnim očekivanjima ljudotinja. Kad sam bila osnovnoškolka, loše sam ocjene opravdavala onima koji su na ispitu prošli lošije od mene, a roditelji su negodovali – zašto se ne možeš ugledati na bolje učenike? Danas se trudim ugledati na vjernike koji žive iskreno ljubeći Boga cijelim svojim bićem i svakim svojim potezom, one koje ni neprijatelji ne mogu diskreditirali, ali ne uspijevam u potpunosti slijediti njihov recept i biti zadovoljna konačnim rezultatom. U usporedbi s njima uvijek ispadam gubitnik, netko u koga se nitko ne želi ugledati. Možda sam iz recepta izostavila jedan od začina? A možda tako ovom svijetu nedostaje moj začin? Prestrašna mi je to pomisao, baš kao da Bog očekuje da budem Superman, a ja ne uspijevam niti hodati uspravno. Nisam savršena, ma svi to vide, Gospodine! Srce mi nosi ožiljke, tijelo rane, duša mi je uvijek poluprazna, uvijek žeđa, a ne može se u potpunosti napiti Tvoje milosti. I kako onda itko može očekivati da baš ja, tako malena, slaba, nebitna, doprinesem ovom svijetu?

Dok sam se tako gubila u svojim mislima, zborska kolegica je uzdahnula – Opet smo falšali. – Pa ne moramo otpjevati savršeno, pjevamo Bogu – rekla sam joj i samu sebe iznenadila. Eureka! Bog od mene ne traži savršeno otpjevanu notu, ne traži savršenu boju glasa, ne traži niti da otpjevam sve oktave, samo želi da Ga slavim svim srcem – jer će jedino tako u njemu prebivati. U srcu koje ću razderati u skrovitosti – koje nije savršeno, ali će svakodnevno nastojati darivati svoje komadiće drugima, nastojati zaliječiti ožiljke, nastojati biti veliko u malim stvarima, na svoj način nastoji stvoriti tračak svjetlosti u ovom tamnom svijetu.



"Posti od zavisti…
Posti od površnosti… Posti od laži…
Posti o kruhu i vodi…
Posti od neljubaznosti.
Budi susretljiv prema drugima i prema samom sebi.
Posti od srditosti i moli:
„Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome.“
Posti od gunđanja i nezadovoljstva.
Otvori oči za sve dobro koje te okružuje
i raduj mu se.
Posti od gorčine.
I budi zahvalan za ono što imaš.
Posti od nestrpljenja i pretjeranih očekivanja.
Prihvati ljude kakvi jesu.
Posti od pustih i nepotrebnih briga.
I usudi se imati povjerenja u Boga.
Posti od ogovaranja.
I otkrij Isusa koji živi u ljudima.
Posti od sebičnosti.
I otvori se svojoj okolini.
Posti od osvetoljubivosti.
I pruži ruku pomirnicu.
Posti od nepotrebnih riječi.
Saslušaj druge.
Posti od želje za posjedovanjem
i raduj se postojanju.
Posti od oholosti.
I otkrij vrijednost ljudi koji te okružuju.
Posti od ponavljanja pobožnih riječi.
I uroni u molitvu.
Posti od škrtosti.
I otvori srce za potrebe onih koji imaju manje od tebe.
Posti od zavisti.
I veseli se tuđoj radosti.
Posti od laži, otkrij ljepotu istine.
Ona će te osloboditi.
Posti od nepravde.
I otkrij radost pravednosti.
Posti od površnosti.
I savjesno se posveti onomu što radiš.
Čini drugomu
što je tebi drago da ti drugi čini.
Ljubi Boga nadasve.
Ljubi bližnjega svoga
kao samoga sebe.
Tada će ti KORIZMA donijeti ploda.
Amen! Tako neka bude!"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e