Preskoči na glavni sadržaj

Zašto volim biti žena

Naživcirao me danas članak jednog glupog portala koji je istaknuo 50 stvari zašto je praktično i dobro biti žena. Prema nepoznatom autoru, glavni razlozi zašto je dobro biti žena su opraštanje prometnih prekršaja, PMS, sposobnost glumljenja orgazma, činjenica da je bolje biti tatina curica nego mamin sin, sposobnost tračanja, brže i jeftinije opijanje itd. Kakva hrpa gluposti! Ipak, članak me ponukao da razmislim – zašto trebam biti sretna što sam stvorena baš kao žensko? 



Da, žene ne pate od kompleksa u vidu veličine penisa, ali zato pate od tisuću drugih kompleksa – od kilograma, veličine grudi, problematične kože i mnogih drugih. Žene mogu nositi haljine, šminkati se i nositi hrpu nakita na sebi, ali je li to prednost? Depilacije, izbor grudnjaka, trošenje novca na kozmetiku koja će nas na kraju postarati – uživaju li žene u toj svojoj ženstvenosti? Žene mogu plakati da ne ispadnu papci i pitati za smjer a da se ne osjećaju nesposobno? Neka mi oproste autori članka, ali ja mrzim pitati za smjer, i uvijek se, ako uopće pitam, osjećam nesposobno! Žene će se prve spasiti s brodova koji tonu, no, hoće li biti sretne znajući da su njihovi muškarci zbog toga poginuli? Najsmješniji mi je navod da je za žene kupovanje odjeće zabava – iskreno, meni je zabavan jedino šoping u knjižari, svaki drugi šoping u meni samo izazove frustraciju i suze. „Od žena se ne očekuje da daruju cvijeće, niti da nazovu prve“ – što će reći da je žena osuđena na čekanje i trošenje dragocjenog vremena, jer to društvo od nje očekuje. „Žene su ljepši spol i u pravilu dobivaju skrbništvo nad djecom nakon razvoda“ – no, to je zaista prekrasno, jer, kad se već razvodiš, bitno je da ti izađeš kao pobjednik, a za dijete ćemo lako…


Žene su emotivnije od muškaraca, kažu, ali ne slažem se. Ako je ženino srce more tajni, koliki je tek ocean srce muškarca? Tražeći ravnopravnosti, žene godinama podcjenjuju muškarce i često ih karakteriziraju kao hladnjikavce koji ne znaju izraziti svoje osjećaje. Jeste li kad vidjeli mladog oca kako drži svoje djetešce u rukama? Zašto bi on morao dramatizirati i opisivati svoje osjećaje u tisuću riječi, kad slika govori puno više od toga?

Žene imaju prijateljice kao psihoterapeute, kažu. Ali zaboravljaju da je žena ženi vuk i da često baš žena može drugoj ženi nanijeti veliku bol. Žene su zavidne jedna drugoj, međusobno se olajavaju da bi diskreditirale jedna drugu, često jedna drugoj zabijaju noževe u leđa. Vrlo često kvalitetnija je radna sredina u kojoj radi više muškaraca, nego kokoški, ne zato što muškarci ženama gledaju kroz prste, nego zato što ne kompliciraju - nemaju toliku sposobnost manipulacije i proračunatosti.


Žene imaju veći prag boli. Ali, muškarci stoljećima idu u ratove, još u pubertetu uče rukovati puškama i ubijati ljude – kako itko može pomisliti da je muškarcu to urođeno, da je hrabrost nešto s čim se on rodi te da on velike boli koje rat nosi ne može podnijeti? Svi se bojimo i svi osjećamo jednaku bol. Sličniji smo nego što mislimo, i svatko tko misli drugačije, neka preupita bilo kojeg od naših branitelja, ili braniteljica, jesu li bili uplašeni i spavaju li mirno nakon svega što su vidjeli. Ponekad mi se čini da i muškarci i žene najveću bol mogu podnijeti upravo nadopunjujući se.

Hm, čini se da je biti žena zapravo poprilično grozno. Ženama nikada nije bilo teže - očekivanja nas samih, naših obitelji i društva veća su nego ikad prije. Žena danas može biti domaćica, može biti odlučivati o svojoj karijeri, može biti zaposlena majka i supruga, može biti sve što poželi. U želji da se dokaže, žena će ponekad biti sve od navedenog i to će ju vraški izmoriti. Ipak, lijepo je biti žena i znati da si sposobna za sve, koliko god bilo teško. Da si dovoljno snažna da padneš, ali i da se ustaneš. Ohrabrujuće je znati da su žene stoljećima služile, bile brižne majke i supruge, ali da nisu odustale kada je bilo nevjerojatno i za pomisliti da će ikada imati prava koja uživaju muškarci. Mislim da muškarci ne bi imali strpljenje i snagu za izdržati nepravde koje su žene stoljećima trpjele. Žene u svojoj borbi nisu koristile nasilje, strpljivo su se obrazovale i marširale te mirnim stavom izmijenile svijet. Upravo nas te osobine čine posebnima - iako muškarci mogu biti iznimno nježni, pogotovo u brizi za svoju obitelj – žene čuvaju svoje gnijezdo, te oblikuju društvo, na poseban način - samostalne, odlučne i moćne. Osim što su gospodarice svoga života, one će nositi i svoje čedo devet mjeseci, naučit će ga životu i snazi, zaštitit će i svog muškarca i pružiti mu utjehu kad je potrebna, na poseban – ženstven - način. Ta snažna nježnost i nježna snaga, riječima neopisive, ono su zbog čega je lijepo biti žena.

Primjedbe

  1. vrlo se lako može naći i 5o razloga zašto je dobro biti muškarac:
    - veća plaća
    - slabo sudjelovanje u kućanskim poslovima
    - manja odgovornost oko brige kod djeteta....
    uvijek su mi blesave bile takve usporedbe, jedno i druge je teško jer je život težak.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e