Zašto volim biti žena

Naživcirao me danas članak jednog glupog portala koji je istaknuo 50 stvari zašto je praktično i dobro biti žena. Prema nepoznatom autoru, glavni razlozi zašto je dobro biti žena su opraštanje prometnih prekršaja, PMS, sposobnost glumljenja orgazma, činjenica da je bolje biti tatina curica nego mamin sin, sposobnost tračanja, brže i jeftinije opijanje itd. Kakva hrpa gluposti! Ipak, članak me ponukao da razmislim – zašto trebam biti sretna što sam stvorena baš kao žensko? 

Da, žene ne pate od kompleksa u vidu veličine penisa, ali zato pate od tisuću drugih kompleksa – od kilograma, veličine grudi, problematične kože i mnogih drugih. Žene mogu nositi haljine, šminkati se i nositi hrpu nakita na sebi, ali je li to prednost? Depilacije, izbor grudnjaka, trošenje novca na kozmetiku koja će nas na kraju postarati – uživaju li žene u toj svojoj ženstvenosti? Žene mogu plakati da ne ispadnu papci i pitati za smjer a da se ne osjećaju nesposobno? Neka mi oproste autori članka, ali ja mrzim pitati za smjer, i uvijek se, ako uopće pitam, osjećam nesposobno! Žene će se prve spasiti s brodova koji tonu, no, hoće li biti sretne znajući da su njihovi muškarci zbog toga poginuli? Najsmješniji mi je navod da je za žene kupovanje odjeće zabava – iskreno, meni je zabavan jedino šoping u knjižari, svaki drugi šoping u meni samo izazove frustraciju i suze. „Od žena se ne očekuje da daruju cvijeće, niti da nazovu prve“ – što će reći da je žena osuđena na čekanje i trošenje dragocjenog vremena, jer to društvo od nje očekuje. „Žene su ljepši spol i u pravilu dobivaju skrbništvo nad djecom nakon razvoda“ – no, to je zaista prekrasno, jer, kad se već razvodiš, bitno je da ti izađeš kao pobjednik, a za dijete ćemo lako…

Žene su emotivnije od muškaraca, kažu, ali ne slažem se. Ako je ženino srce more tajni, koliki je tek ocean srce muškarca? Tražeći ravnopravnosti, žene godinama podcjenjuju muškarce i često ih karakteriziraju kao hladnjikavce koji ne znaju izraziti svoje osjećaje. Jeste li kad vidjeli mladog oca kako drži svoje djetešce u rukama? Zašto bi on morao dramatizirati i opisivati svoje osjećaje u tisuću riječi, kad slika govori puno više od toga?

Žene imaju prijateljice kao psihoterapeute, kažu. Ali zaboravljaju da je žena ženi vuk i da često baš žena može drugoj ženi nanijeti veliku bol. Žene su zavidne jedna drugoj, međusobno se olajavaju da bi diskreditirale jedna drugu, često jedna drugoj zabijaju noževe u leđa. Vrlo često kvalitetnija je radna sredina u kojoj radi više muškaraca, nego kokoški, ne zato što muškarci ženama gledaju kroz prste, nego zato što ne kompliciraju - nemaju toliku sposobnost manipulacije i proračunatosti.

Žene imaju veći prag boli. Ali, muškarci stoljećima idu u ratove, još u pubertetu uče rukovati puškama i ubijati ljude – kako itko može pomisliti da je muškarcu to urođeno, da je hrabrost nešto s čim se on rodi te da on velike boli koje rat nosi ne može podnijeti? Svi se bojimo i svi osjećamo jednaku bol. Sličniji smo nego što mislimo, i svatko tko misli drugačije, neka preupita bilo kojeg od naših branitelja, ili braniteljica, jesu li bili uplašeni i spavaju li mirno nakon svega što su vidjeli. Ponekad mi se čini da i muškarci i žene najveću bol mogu podnijeti upravo nadopunjujući se.

Hm, čini se da je biti žena zapravo poprilično grozno. Ženama nikada nije bilo teže - očekivanja nas samih, naših obitelji i društva veća su nego ikad prije. Žena danas može biti domaćica, može biti odlučivati o svojoj karijeri, može biti zaposlena majka i supruga, može biti sve što poželi. U želji da se dokaže, žena će ponekad biti sve od navedenog i to će ju vraški izmoriti. Ipak, lijepo je biti žena i znati da si sposobna za sve, koliko god bilo teško. Da si dovoljno snažna da padneš, ali i da se ustaneš. Ohrabrujuće je znati da su žene stoljećima služile, bile brižne majke i supruge, ali da nisu odustale kada je bilo nevjerojatno i za pomisliti da će ikada imati prava koja uživaju muškarci. Mislim da muškarci ne bi imali strpljenje i snagu za izdržati nepravde koje su žene stoljećima trpjele. Žene u svojoj borbi nisu koristile nasilje, strpljivo su se obrazovale i marširale te mirnim stavom izmijenile svijet. Upravo nas te osobine čine posebnima - iako muškarci mogu biti iznimno nježni, pogotovo u brizi za svoju obitelj – žene čuvaju svoje gnijezdo, te oblikuju društvo, na poseban način - samostalne, odlučne i moćne. Osim što su gospodarice svoga života, one će nositi i svoje čedo devet mjeseci, naučit će ga životu i snazi, zaštitit će i svog muškarca i pružiti mu utjehu kad je potrebna, na poseban – ženstven - način. Ta snažna nježnost i nježna snaga, riječima neopisive, ono su zbog čega je lijepo biti žena.