Preskoči na glavni sadržaj

Nek se dijete zove kao ona


Kao i svaka luda žena, već sada znam kako ću nazvati svoju nepostojeću djecu – bit će to sve redom djevojčice, ako je suditi po izboru imena, muž neće imati pravo veta na moj izbor, a najstarija od njih zvat će se Veronika. Iako je Veronika lijepo biblijsko ime, moja će Verica ime dobiti po Veronici Mars.
Još dok smo bile studentice, moja buduća vjenčana kuma rekla mi je entuzijastično da gleda super seriju o tinejdžerici čiji otac je privatni detektiv, i s kojim onda ona rješava svakakve slučajeve i zavrzlame, svašta nešta, ali mi se fabula priče nije činila pretjerano zanimljivo. Ipak, jednog dosadnog dana sam se ipak odlučila pogledati tu famoznu Veronicu Mars koja je, poslije Gilmoreice, jedina serija koja je na mene imala značajan utjecaj. Ova serija toliko je popularna da su njeni fanovi samostalno putem portala skupili novac za snimanje filma Veronica Mars, a karizma glumice Kristen Bell koja ju je oživjela na televizijskim ekranima zasigurno je jedan od razloga za to.
Povodom razmišljanja o ženama koje me nadahnjuju, ali i filma, koji kao nastavak ove prerano ukinute serije, stiže sljedeći tjedan u kina - donosim vam danas popis stvari kojima me naučila Veronica.

1. Don't let me down 
Riječima „Sooner or later, people you love let you down“ započinje prva epizoda ove zanimljive serije, a izgovara ih Veronica dok pred jeftinim motelom vreba muževe koji krše predbračne ugovore, jer od takve vrste špijunaže žive ona i njen otac, bivši lokalni šerif. Iako je riječ o tinejdžerskoj seriji, ona vrlo realno iznosi ono mračno u ljudima i naglasak stavlja na pojedinca koji mora držati do čestitosti čak i kad su svi u njegovoj okolini pokvareni i potencijalno kriminalnih umova.



2. Friends will be friends
Glavna tema prve sezone tragična je smrt Veronicine najbolje prijateljice Lily Kane (Amanda Seyfried). Na sve moguće načine Veronica pokušava doći do odgovora – tko je ubio Lily i promijenio i njen život – neprestano se sjećajući dogodovština s najboljom prijateljicom koja ju je uvijek hrabrila da bude ono što jest. 
Nakon Lilyne smrti, Veronica je omražena u školi, a prijatelja pronalazi u Wallaceu, koji je novi u školi, i koji će joj biti vjeran suradnik i prijatelj – a nama dokazati da postojanje muško-ženskog prijateljstva nikad nije bilo sporno.


3. We found love in a hopeless place
Iako odana Lily i svojoj prvoj ljubavi, Veronica će otkriti da je mala granica između ljubavi i mržnje, a razvoj događaja povodom te tematike jedna je od najboljih stvari u seriji. Ako dodam da se radi o jednom zločestom dečku, stvar se čini još zanimljivijom, je li tako? Najnapetiji par u povijesti televizije pronaći ćete baš u ovoj seriji.

4. R-E-S-P-E-C-T
Iako je autsajder i predmet ogovaranja, Veronica nije stijena, ranjiva je, ali i snažna - ona stvara svoj svijet i tjera naprijed. Inteligentna je, ima životnu školu, ali ni akademski uspjeh nije joj stran. Neustrašiva je i ljude je se većinom boje, a to je ono što njen lik čini tako moćnim.



5. Papa don't preach
Veronica ima prijateljski odnos s ocem (Enrico Colantoni), ali ipak, da bi ga zaštitila, neke stvari taji od njega, što se svaki put pokaže čini pogrešnim potezom i samo ju uvali u još veće nevolje.

6. Nothing as it seems
Neočekivani obrati razlog su zašto je ova serija dinamična i zanimljiva dovoljno da davne 2009. pogledam dvije sezone u komadu, iako u to doba imah dva velika ispita za položiti za uvjet upisa u 5. godinu. Enough said.

7. Roots befor branches 
Veronicina majka netragom je nestala nakon Lilyne smrti, ali Veronica ne dopušta da na tome ostane. Iako joj je majka alkoholičarka koji krije mnoge tajne, Veronica uporno nastoji otkriti istinu o njoj, a time i o svojim korijenima.



8. Veronica
Lik Veronice Mars osmislio je Rob Thomas kao protutežu tračericama i inim djevojkama kojima je glavna briga što će obući ili tko će se s kime spetljati. Ipak, Veronica ima unikatan styling, ali njen najbolji modni dodatak je sarkazam i smisao za humor, uz mnoštvo referenci iz popularne kulture, koje su obilježje i ostalih likova u seriji.

9. Working class hero
Nijedan posao Veronica ne obavlja polovično – bilo to otkrivanje Lilyinog ubojice, mračnih tajni na sveučilištu, kostura u ormarima roditelja njenih školskih kolega ili misterije vezane za postavljanje bombe pod autobus. Ona uvijek daje sve od sebe, dokazuje da je znanje moć, a da je logika najmoćnije oružje u borbi protiv zla!

10. Bridge burning
Poučena iskustvom, Veronica je uvijek na oprezu, ne želi biti povrijeđena. Ipak, ona se ne libi plakati u stresnim situacijama, nimalo ne gubeći iz vida svoj cilj. Kad nevolje stisnu, podiže oko sebe mnoge zidove, a samo najuporniji uspijevaju ih srušiti.

"Faith - you give it to the peple you love, but the people who really deserve it are the ones who come through even when you don't love them enough."


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...