Preskoči na glavni sadržaj

Nek se dijete zove kao ona


Kao i svaka luda žena, već sada znam kako ću nazvati svoju nepostojeću djecu – bit će to sve redom djevojčice, ako je suditi po izboru imena, muž neće imati pravo veta na moj izbor, a najstarija od njih zvat će se Veronika. Iako je Veronika lijepo biblijsko ime, moja će Verica ime dobiti po Veronici Mars.
Još dok smo bile studentice, moja buduća vjenčana kuma rekla mi je entuzijastično da gleda super seriju o tinejdžerici čiji otac je privatni detektiv, i s kojim onda ona rješava svakakve slučajeve i zavrzlame, svašta nešta, ali mi se fabula priče nije činila pretjerano zanimljivo. Ipak, jednog dosadnog dana sam se ipak odlučila pogledati tu famoznu Veronicu Mars koja je, poslije Gilmoreice, jedina serija koja je na mene imala značajan utjecaj. Ova serija toliko je popularna da su njeni fanovi samostalno putem portala skupili novac za snimanje filma Veronica Mars, a karizma glumice Kristen Bell koja ju je oživjela na televizijskim ekranima zasigurno je jedan od razloga za to.
Povodom razmišljanja o ženama koje me nadahnjuju, ali i filma, koji kao nastavak ove prerano ukinute serije, stiže sljedeći tjedan u kina - donosim vam danas popis stvari kojima me naučila Veronica.

1. Don't let me down 
Riječima „Sooner or later, people you love let you down“ započinje prva epizoda ove zanimljive serije, a izgovara ih Veronica dok pred jeftinim motelom vreba muževe koji krše predbračne ugovore, jer od takve vrste špijunaže žive ona i njen otac, bivši lokalni šerif. Iako je riječ o tinejdžerskoj seriji, ona vrlo realno iznosi ono mračno u ljudima i naglasak stavlja na pojedinca koji mora držati do čestitosti čak i kad su svi u njegovoj okolini pokvareni i potencijalno kriminalnih umova.



2. Friends will be friends
Glavna tema prve sezone tragična je smrt Veronicine najbolje prijateljice Lily Kane (Amanda Seyfried). Na sve moguće načine Veronica pokušava doći do odgovora – tko je ubio Lily i promijenio i njen život – neprestano se sjećajući dogodovština s najboljom prijateljicom koja ju je uvijek hrabrila da bude ono što jest. 
Nakon Lilyne smrti, Veronica je omražena u školi, a prijatelja pronalazi u Wallaceu, koji je novi u školi, i koji će joj biti vjeran suradnik i prijatelj – a nama dokazati da postojanje muško-ženskog prijateljstva nikad nije bilo sporno.


3. We found love in a hopeless place
Iako odana Lily i svojoj prvoj ljubavi, Veronica će otkriti da je mala granica između ljubavi i mržnje, a razvoj događaja povodom te tematike jedna je od najboljih stvari u seriji. Ako dodam da se radi o jednom zločestom dečku, stvar se čini još zanimljivijom, je li tako? Najnapetiji par u povijesti televizije pronaći ćete baš u ovoj seriji.

4. R-E-S-P-E-C-T
Iako je autsajder i predmet ogovaranja, Veronica nije stijena, ranjiva je, ali i snažna - ona stvara svoj svijet i tjera naprijed. Inteligentna je, ima životnu školu, ali ni akademski uspjeh nije joj stran. Neustrašiva je i ljude je se većinom boje, a to je ono što njen lik čini tako moćnim.



5. Papa don't preach
Veronica ima prijateljski odnos s ocem (Enrico Colantoni), ali ipak, da bi ga zaštitila, neke stvari taji od njega, što se svaki put pokaže čini pogrešnim potezom i samo ju uvali u još veće nevolje.

6. Nothing as it seems
Neočekivani obrati razlog su zašto je ova serija dinamična i zanimljiva dovoljno da davne 2009. pogledam dvije sezone u komadu, iako u to doba imah dva velika ispita za položiti za uvjet upisa u 5. godinu. Enough said.

7. Roots befor branches 
Veronicina majka netragom je nestala nakon Lilyne smrti, ali Veronica ne dopušta da na tome ostane. Iako joj je majka alkoholičarka koji krije mnoge tajne, Veronica uporno nastoji otkriti istinu o njoj, a time i o svojim korijenima.



8. Veronica
Lik Veronice Mars osmislio je Rob Thomas kao protutežu tračericama i inim djevojkama kojima je glavna briga što će obući ili tko će se s kime spetljati. Ipak, Veronica ima unikatan styling, ali njen najbolji modni dodatak je sarkazam i smisao za humor, uz mnoštvo referenci iz popularne kulture, koje su obilježje i ostalih likova u seriji.

9. Working class hero
Nijedan posao Veronica ne obavlja polovično – bilo to otkrivanje Lilyinog ubojice, mračnih tajni na sveučilištu, kostura u ormarima roditelja njenih školskih kolega ili misterije vezane za postavljanje bombe pod autobus. Ona uvijek daje sve od sebe, dokazuje da je znanje moć, a da je logika najmoćnije oružje u borbi protiv zla!

10. Bridge burning
Poučena iskustvom, Veronica je uvijek na oprezu, ne želi biti povrijeđena. Ipak, ona se ne libi plakati u stresnim situacijama, nimalo ne gubeći iz vida svoj cilj. Kad nevolje stisnu, podiže oko sebe mnoge zidove, a samo najuporniji uspijevaju ih srušiti.

"Faith - you give it to the peple you love, but the people who really deserve it are the ones who come through even when you don't love them enough."


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e