Preskoči na glavni sadržaj

Za brak spremni!

Ovaj tjedan obilježili smo svetog Patrika, nosili šarene čarape, mirisali su žuti narcisi, ali glavninu tjedna proveli smo hodajući svakodnevno na dva kilometra udaljeni Baldekin na kojem se održavao zaručnički tečaj za četvrdesetak parova.



Savršeno se poklopilo da sam za rođendan, osim dvadesetak krema, gelova za tuširanje, kupki za kupanje (a kadu ni nemam!!), mirisnih svijeća (na slici je samo 1/3 poklona, jer većinu nisam mogla dotegliti u Šibenik) dobila i knjigu "Brak za novo vrijeme" koju sam si baš željela, i koju smo ovaj tjedan, uz tečaj, proučili. Knjiga me ipak razočarala ne otkrivši tajne uspješnog braka u potpunosti, pa ću radije iznijeti zanimljivosti o bračnom životu koje smo usvojili ovog tjedna od svećenika, psihologa, pravnika, ginekologa i bračnog para s dugogodišnji stažom!


Tečaj je započeo svećenik s tumačenjem Biblije koja brakom započinje i njime završava. "Muško i žensko stvori ih" - nikada nisam toliko razmatrala kao ovih dana. Zaista je predivna različitost kojom nas je Bog obdario, i divna je milost kojom nas obasipa kad spremni izjavimo da se želimo naborati jedno uz drugo. Zanimljivi svećenik protumačio nam je istočni grijeh i posljedice koje su snašle muškarce i žene nakon što je Eva ponudila Adamu plod sa stabla Spoznaje dobra i zla - i još sam si jednom pomislila u kolikoj mjeri  svaka odluka koju doneseš utječe i na tvoje potomke. Zanimljivost koju ćete upamtiti na ovu temu jest činjenica da je u hebrejskom jeziku ista riječ i za rebro, od kojeg je Bog stvorio Evu, i za srce - ah, romantike li već na samom početku svijeta. U svakom slučaju,  muško i žensko nastalo je od istog tijela i brakom se dva individualca spajaju natrag u to jedno tijelo - i bi (t će) dobro.

Osim tumačenja o postanku zla i suočavanju s njim na ovom svijetu, isticanju komunikacije kao najvažnijeg oruđa između muškarca i žene u braku te pravnih zavrzlama koje mogu paru pomrsiti romantiku uoči vjenčanja u Crkvi, korisno nam je bilo čuti savjete koje nam je dao bračni par koji je u braku tridesetak godina i ima četvero djece. U kratkim crticama navest ću samo neke od njih, koje smo mi već usvojili (jer, hej, nismo ni mi u medeni-mjesec-fazi veze!), ali koje uvijek valja ponoviti:

1. Ne pokušavati mijenjati bračnog druga, nego mijenjati sebe u ime ljubavi koju ste si obećali na dan vjenčanja
2. Dopustiti bračnom drugu da bude svoj, iako ne razumiješ njegovo ponašanje i razmišljanje
3. Snažne individue tvore snažan brak
4. Ne pričati o problemima najmanje 15 minuta pri povratku s posla, kad ste živčani i umorni
5. Ne leći u postelju posvađani
6. Govoriti 'oprosti', čak i kad znaš da si u pravu
7. Poklanjati pažnju jedno drugome i provoditi kvalitetno vrijeme (šetnja i razgovor)
8. Ne zanemariti partnera kad se rode djeca jer su muž i žena uvijek na prvom mjestu
9. Ne svađati se pred djecom - obitelj im mora biti sigurno utočište
10. Pomagati si međusobno u kućanskim poslovima - nema muških i ženskih poslova!
11. Odluke o financijama donositi zajedno, bez obzira tko više doprinosi kućanstvu
12. Nikada ne zapostavljati obitelj radi posla
13. Ne spremati kuću kad su članovi obitelji u kući - prašine će uvijek biti, a vrijeme s obitelji je dragocjeno
14. Biti prijatelj svojoj djeci, razgovarati s njima i uvažavati njihove različitosti
15. Svojim primjerom djeci usaditi vjeru - ići zajedno na svetu misu i biti zajedno u molitvi

Nekima je ovakav tečaj gubljenje vremena, ali mislim da ga je korisno proći - bez obzira zaključite li da brak ipak nije za vas, ili se, poput nas, još više uvjerite da ste izabrali pravo vrijeme za ulazak u bračnu luku.


Primjedbe

  1. Divno napisano. Osim sto smo ateisti pa 15. se ne odnosi na nas, svih ostalih 14 se u potpunosti drzimo. Ove godine slavimo 15. godisnjicu.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e