Preskoči na glavni sadržaj

C'est magnifique!

Svatko od nas vjerojatno je bar jednom u životu poželio da je rođen u nekom drugom vremenu ili na nekom drugom mjestu. Maštala sam da sam rođena u San Franciscu u vrijeme ljeta ljubavi, da se družim s pjesnicima u Cafe de Flore u Parizu, da sam borac protiv ropstva u 19. stoljeću u SAD-u, da mogu skoknuti na početak 20. stoljeća i upoznati sve zanimljive članove moje obitelji, baš poput McFlyja u Back to the future (a tko nije poželio imati DeLorean?). Ipak, moja maštanja najčešće su bila vezana za Francusku, iako u njoj nikada nisam bila. Književnost, glazba, slikarstvo, filozofija, povijesna zbivanja, kulinarski specijaliteti, izumi koje svakodnevno koristimo - vjerojatno niste ni svjesni koliko toga dugujemo toj moćnoj naciji. Doduše, Francuzi su izmislili i giljotinu, bikini i escargot, nešto bez čega je čovječanstvo moglo i preživjeti – merci beaucoup. 


Ovaj mjesec održavaju se Dani frankofonije diljem svijeta - udružuju se svi obožavatelji francuskog jezika i kulture i putem francuske kuhinje, can-can zabava ili francuskih filmova promoviraju frankofoniju. Budući da sam ne tako davno i ja učila francuski jezik (tres peu!) i bila član Francuske alijanse, dat ću i ovdje svoj obol pa navesti sve francuske stvari koje volim. 

Iako volim francusku salatu i kroasane, i iako oni slove za francuski izum, to zapravo nisu - francuska salata podrijetlom je iz Rusije, dok je kroasan (jaoooo, toliko ih volim!) izmislio Austrijanac. Ipak, iz Francuske je majoneza, creme brulee, baguette, šampanjac, margarin, klementine, 400 vrsta sireva, šareni makaroni – i francuska kuhinja s razlogom slovi kao jedna od najboljih na svijetu.


Zahvaljujući Francuzu Louisu Daguerreu danas sheramo selfije na Facebooku i čuvamo svoje uspomene u foto albumima jer on je izmislio fotografski aparat, braći Lumiere dugujemo zahvalnost zbog izuma filma, a francuski majstori su izmislili i teleskop, barometar, olovku i šiljilo, šivaču mašinu, balon napunjen vrućim zrakom, bicikl, podmornicu, stetoskop, aspirin, transfuziju, antibiotike, sušilo za kosu, brailleovo pismo i mnoge druge korisne stvari, kao i pronašli mnoge kemijske elemente i otkrili nam tajne osmoze i sličnih pojava bez kojih sati biologije ne bi imali smisla.

U umjetnosti Francuzima nema premca – tvorci su gotičkog stila, razvili su rokoko, smislili su impresionizam, a Francuska se može ponositi mnogim vrhunskim umjetnicima: Deleacroixom, Manetom, Monetom, Degasom, Cezanneom, Rodinom, Renoirom, dok bez djela Balzaca, Zole, Hugoa, Prousta, Camusa, Stendhala i dr. svjetska književnost ne bi bila onakva kakvu je poznajemo danas - realizam, simbolizam i egzistencijalizam morala bi izmisliti neka druga nacija. 


Zasigurno vam je kad pomislite na 'revoluciju' prva asocijacija pad Bastille i francuska revolucija koja je dovela do razvoja Deklaracije ljudskih prava i sloboda na temelju koje se širila svijest o poštivanju ljudskih prava u svijetu. Revolucija je dovela do kritičkog razmišljanja, spoznaje da pojedinac može promijeniti tijek povijesti, a da je znanje moć - pa bismo od Francuza i mi danas mogli naučiti ponešto o hrabrosti!


Možda nisam nikada bila u Francuskoj, ali proučavanje boemskog načina života, virtualne šetnje Versiallesom, nošenje male crne haljine, slušanje francuskih šansona i miris svježe ispečenog francuskog kruha dovoljni su mi da zažmirim i na tren se nađem u polju lavande u Pronvansi, da jedem quiche u Lorraineu, studiram na Sorbonni, da sjedim ispred Sacre coeura i parlam francaise usred slavnog Pariza.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...