Preskoči na glavni sadržaj

C'est magnifique!

Svatko od nas vjerojatno je bar jednom u životu poželio da je rođen u nekom drugom vremenu ili na nekom drugom mjestu. Maštala sam da sam rođena u San Franciscu u vrijeme ljeta ljubavi, da se družim s pjesnicima u Cafe de Flore u Parizu, da sam borac protiv ropstva u 19. stoljeću u SAD-u, da mogu skoknuti na početak 20. stoljeća i upoznati sve zanimljive članove moje obitelji, baš poput McFlyja u Back to the future (a tko nije poželio imati DeLorean?). Ipak, moja maštanja najčešće su bila vezana za Francusku, iako u njoj nikada nisam bila. Književnost, glazba, slikarstvo, filozofija, povijesna zbivanja, kulinarski specijaliteti, izumi koje svakodnevno koristimo - vjerojatno niste ni svjesni koliko toga dugujemo toj moćnoj naciji. Doduše, Francuzi su izmislili i giljotinu, bikini i escargot, nešto bez čega je čovječanstvo moglo i preživjeti – merci beaucoup. 


Ovaj mjesec održavaju se Dani frankofonije diljem svijeta - udružuju se svi obožavatelji francuskog jezika i kulture i putem francuske kuhinje, can-can zabava ili francuskih filmova promoviraju frankofoniju. Budući da sam ne tako davno i ja učila francuski jezik (tres peu!) i bila član Francuske alijanse, dat ću i ovdje svoj obol pa navesti sve francuske stvari koje volim. 

Iako volim francusku salatu i kroasane, i iako oni slove za francuski izum, to zapravo nisu - francuska salata podrijetlom je iz Rusije, dok je kroasan (jaoooo, toliko ih volim!) izmislio Austrijanac. Ipak, iz Francuske je majoneza, creme brulee, baguette, šampanjac, margarin, klementine, 400 vrsta sireva, šareni makaroni – i francuska kuhinja s razlogom slovi kao jedna od najboljih na svijetu.


Zahvaljujući Francuzu Louisu Daguerreu danas sheramo selfije na Facebooku i čuvamo svoje uspomene u foto albumima jer on je izmislio fotografski aparat, braći Lumiere dugujemo zahvalnost zbog izuma filma, a francuski majstori su izmislili i teleskop, barometar, olovku i šiljilo, šivaču mašinu, balon napunjen vrućim zrakom, bicikl, podmornicu, stetoskop, aspirin, transfuziju, antibiotike, sušilo za kosu, brailleovo pismo i mnoge druge korisne stvari, kao i pronašli mnoge kemijske elemente i otkrili nam tajne osmoze i sličnih pojava bez kojih sati biologije ne bi imali smisla.

U umjetnosti Francuzima nema premca – tvorci su gotičkog stila, razvili su rokoko, smislili su impresionizam, a Francuska se može ponositi mnogim vrhunskim umjetnicima: Deleacroixom, Manetom, Monetom, Degasom, Cezanneom, Rodinom, Renoirom, dok bez djela Balzaca, Zole, Hugoa, Prousta, Camusa, Stendhala i dr. svjetska književnost ne bi bila onakva kakvu je poznajemo danas - realizam, simbolizam i egzistencijalizam morala bi izmisliti neka druga nacija. 


Zasigurno vam je kad pomislite na 'revoluciju' prva asocijacija pad Bastille i francuska revolucija koja je dovela do razvoja Deklaracije ljudskih prava i sloboda na temelju koje se širila svijest o poštivanju ljudskih prava u svijetu. Revolucija je dovela do kritičkog razmišljanja, spoznaje da pojedinac može promijeniti tijek povijesti, a da je znanje moć - pa bismo od Francuza i mi danas mogli naučiti ponešto o hrabrosti!


Možda nisam nikada bila u Francuskoj, ali proučavanje boemskog načina života, virtualne šetnje Versiallesom, nošenje male crne haljine, slušanje francuskih šansona i miris svježe ispečenog francuskog kruha dovoljni su mi da zažmirim i na tren se nađem u polju lavande u Pronvansi, da jedem quiche u Lorraineu, studiram na Sorbonni, da sjedim ispred Sacre coeura i parlam francaise usred slavnog Pariza.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e