Volim doći u Zagreb, ne zbog gužve, ne zbog metropolitskih događanja, nego zbog onog osjećaja koji me prožme kad kročim Dolcem, kad prošećem Tkalčom, kad me uhvati jeza u Nazorovoj, kad se osmjehnem Dori Krupićevoj iznad Kamenitih vrata. Na zagrebačkim ulicama ne srećem samo celebritije, nego i duhove prošlosti koji ondje žive, kao da nisu svjesni da je stiglo novo doba u kojem ih se malotko sjeća. Kad se oglasi top s kule Lotršćaka, pomislim na Mandušu zlatne kose koju su kao dijete ostavili pred kulom, u mojim mislima ona je življa od mene same. Čitala mi je o njoj tetka dok sam bila dijete, i iako me bilo strah pomisliti na jadnu zazidanu djevojku, godinama me pratila slika njene slabašne ručice kako proviruje kroz prozorčić kule. I vraćala sam se Manduši puno puta tijekom svog života, nagnala me da pročitam i druga Zagorkina djela, ali Gričku vješticu bih uvijek zaobilazila. Jednostavno zato jer mi se činilo kao da je i jesam pročitala, a sve zbog mame koja je sklona prepričavanju omiljenih joj knjiga, i to do takvih spoiler-detalja da ti predmetna knjiga prisjedne.
Ipak, ovih dana jedan me članak podsjetio da je upravo potkraj ožujka 1756. godine carica Marija Terezija ograničila je sudbenu vlast vezanu za progone vještica u Hrvatskoj odredivši da hrvatski sudovi i dalje mogli voditi procese protiv vještica i čarobnjaka te donositi osude, ali te osude ne mogu izvršavati prije kraljičine potvrde, čime je proces postao skup i nepraktičan pa su progoni protiv vještica iščeznuli, a da nikada nisu formalno bili ukinuti – i shvatila sam da je vrijeme da se uhvatim Gričke vještice – jer ona to zaslužuje.
A zašto? Zato što od 13. stoljeća vlada inkvizicija u Hrvatskoj – u središtima kao što su Kopar, Zadar, Zagreb (za Slavoniju i Bosnu) i Dubrovnik. I zato što se, dok se inkvizicijski sudovi bore protiv unošenja literature vezane uz druge religije, Europom širi novi trend – progone se vještice. Čarobnjaci se odriču Boga svojim djelovanjem i time krše i zakone katoličke Crkve. Međutim, za najbrutalnije progone vještica zaslužni su svjetovni sudovi (sudovi slobodnih kraljevskih gradova, županijski sudovi i vlastelinski sudovi pojedinih feudalaca) koji u početku postupaju vrlo blago prema optuženicima – sve do početka 17. stoljeća kada nastupa tortura.
Znate da volim priče o serijskim ubojicama, pogotovo onima zaslužnima za masovni pokolj, a jedna od strasti mi je i guglanje o vješticama – za sve krivim Winonu Ryder, i Sanders sestre (no, više o Salemu drugi put). Tako profesionalno deformiranoj bitno mi je spomenuti da bi proces protiv vještice započinjao javni tužitelj na temelju iskaza svjedoka, koji su mahom bili u zavađenim odnosima s optuženicima (ljubomora, bračne razmirice, susjedske svađe, tržišno natjecanje), a zatim bi ispitivanje provodilo sudsko vijeće, dok bi sam čin torture obavljao krvnik s pomoćnicima. Koristili su se različiti oblici mučenja – od stiskanja palaca između dvije metalne pločice koje su se stezale, užasne španjolske čizme (optuženikova potkoljenica stavljena između dva željezna oklopa, a čavli s unutarnje strane tog oklopa su prodirali u njegovo meso), strašne ljestve (na kojima se rastezalo ljudsko tijelo), vještičje stolice (velik i čvrst stolac, čitav prekriven oštrim šiljcima), te najgoreg španjolskog magarca (visoka klupa koja je umjesto sjedala imala trokutastu oštru napravu što svojim gornjim oštrim rubom ulazi u meso i organe međunožja), a kada bi uslijed i do 24-satnog mučenja optuženici priznali zločin koji nisu učinili završavali su na lomači – većinu su pogubili prije spaljivanja, no, mnoge su spalili i žive. Katkad bi optuženom ukazali čin milosti tako da bi namazali drvo smolom da gori brže ili bi mu oko vrata vezali vrećicu baruta koja bi, kad plamen stigne do nje, eksplodirala i ubila ga na mjestu. Oh, prevelike li milosti.
Službeni podaci govore da je samo na području Zagreba optuženo više od 250 osoba (gotovo su sve spaljene, i to većinom žene, njih 248, a 12 je oslobođeno). Vještice bi nakon uhićenja držali zatvorenima i mučili u kuli Kamenitih vrata, zbog čega je i danas vidljiv buzdovan na vrhu koji tjera vještice koje žele pomoći kolegici. Smrtna kazna na Gradecu izvršavala se na križanju Streljačke ulice (dolje na slici, nekad i sad) s Tuškancem (gdje se danas nalazi kino), koje se onda nazivalo Zvedišće, a na Kaptolu na području nekadašnjih bedema oko katedrale, gdje je danas kip djevice Marije.
Alica, Margareta, Marijana Vugrinec, Barbara Piszk Mihanović, Marija Fućkan, Marijana Brukec, Magda Brcković, Magdalena Logomer, coprnica Dragica… - samo su neka od imena zagrebačkih „vještica“, i sve te nevino osuđene i spaljene žene zaslužuju poštovanje. Najpoznatija od njih je prelijepa Barica Jurković Benšek, zvana Cindekovica, zagrebačka pekarica koju je konkurent Andrija Palčić optužio pripisavši njen poslovni uspjeh čarolijama, a koja je imala nesreće da se u nju zagledao gradski notar Lacko Sale, koji je jedna od ključnih figura u postupku protiv nje. Upravo njezin progon (od svibnja do rujna 1743.) nadahnuo je Gričku vješticu Marije Jurić Zagorke, antologijsko djelo hrvatske književnosti, i koje vrvi zanimljivim likovima i povijesnim činjenica, u koje je Zagorka utkala ogroman trud, za koje je pretražila mnoge arhive, borila se protiv patrijarhalnog društva koje je njena djela nazivalo šund literaturom, i za kojim je totalno luda moja majka.
Zato, majko, Zagorko i Barice, vama u čast, krećem danas s Tajnom krvavog mosta, a dalje što bude!
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)