Preskoči na glavni sadržaj

Dame suvremene ženske proze u Hrvata

Irena Vrkljan

Knjige gospođe Irene, hrvatske Virginije Woolf, vodile su me kroz srednjoškolske dane, kada sam u kutu našičke knjižnice, tik do prozora s pogledom na predivni našički park s jezerom, listala stranice romana „Svila, škare“ i „Posljednje putovanje u Beč“. Ova zanimljiva bakica studirala je arheologiju, etnologiju, germanistiku, ali i na berlinskoj Akademiji za film i televiziju. Njeno ime posebno me sjeti na moju prijateljicu koja istražuje ulice Den Haaga jer smo obje, u sjećanje na jedan tmurni jesenski dan u Zagrebu, kupile knjige Irene Vrkljan o ženama. Ona je uzela „Sestra, kao iza stakla“, a ja roman „Zelene čarape“ o trima ženama, koji bih vam preporučila u ovom tjednu žena. 


Dubravka Ugrešić

Kao i Irena, i Dubravka ima prebivalište izvan Hrvatske – u Amsterdamu. Poznata vam je vjerojatno kao autorica „Štefice Cvek u raljama života“, prema kojem je snimljen film Rajka Grlića s Buckom u glavnoj ulozi. Preporučila bih vam njeno „Ministarstvo boli“, u kojem progovara o egzilu, kojeg je na neki način i sama proživjela napsutivši Hrvatsku u prijeratno vrijeme. Kritičari joj zamjeraju to često povlačenje tematike rata i ogorčenost, usko vezanih za sam život autorice, ali upravo zbog te teme i tog osjećaja bilo mi je zanimljivo pročitati ovaj roman.


Ivana Šojat Kuči

Dok sam stanovala u Osijeku, u mom stanu nekoliko mjeseci zaredom bio je organiziran Book club, a knjiga koja je sve članove te eklektične skupine oduševila bila je Ivanina „Unterstadt“. Bit kluba bio je pročitati knjigu, podijeliti dojmove, ali i oživjeti atmosferu iz knjige putem hrane, pića, slika, predmeta koji se u njoj spominju. Tako je moj stan dana u studenom 2011. godine bio ispunjen slikama starog Osijeka, a pili smo divku i jeli medvjeđe šape. Na susret smo pozvali i samu Ivanu, koja je Osječanka, ali u zadnji tren je otkazala dolazak. Ipak, to je bila predivna večer, a Ivana i ja od onda prijateljujemo na Faceu, dok se ja nadam da ćemo imati priliku kafenisate kao prave legice. Obožavam što god ona napiše, te riječi kao da govore baš meni, a posebno bih izdvojila knjige „Unterstadt“, „Mjesečari“ i „Šamšiel“.


Julijana Matanović

Julijana je trebala gostovati u mojoj školi, koju je i sama pohađala, kad sam imala šesnaest godina. Ponijela sam sve njene knjige u nadi da će mi ih potpisati, ali ona se na toj književnoj večeri nije pojavila. Tijekom godina pratila sam njen rad, ali nikada uživo nisam čula moju Julijanu. Razmišljala sam o studiju književnosti u Zagrebu, samo da slušam njena predavanja. Završila sam u drugim vodama, a njen potpis, uz čestitku za rođendan, dobila sam na poklon od dragih mi prijateljica – i to mi je i dan danas jedan od najdražih poklona ikad. Njene knjige toplo su i ženstveno štivo, kao stvorene za nostalgičarke kao što sam ja. Mnoštvo anegdota, sitnice koje kroje čovjekova sjećanja, mirisi koji preplavljuju stranice – sve su to obilježja njenih knjiga. Omiljena knjiga mi je „Zašto sam vam lagala“, a osim nje, za ovaj tjedan preporučila bih vam „Cic i svila“ – zbirku priča iz cijelog njenog opusa, od "Zašto sam vam lagala", "Bilješke o piscu", "Laura nije samo anegdota", "Kao da smo otac i kći" do "Knjige od žena, muškaraca, gradova i rastanaka" i knjige „O čemu ti to pričaš“.


Slavenka Drakulić

Mama me jučer izvijestila da mi je kući stigla knjiga Slavenke Drakulić „Optužena“, pa se sjetih da sam prije nekih par tjedana igrala nagradnu igru na Osvoji.to! Jeeeeej! Zbog svojih feminističkih pogleda na svijet, Slavenka je u '90.-tima prisiljena napustiti Hrvatsku, no, usprkos tome, danas je najprevođenija hrvatska književnica. Volim sve njene knjige, ali najdraža mi je „Kao da me nema“ – potresni roman o silovanjima Muslimanki u srpskim logorima za vrijeme rata u BIH, koji svaka žena, a posebno ono koja pobačaj smatra sasvim normalnom stvari, treba pročitati.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...