Preskoči na glavni sadržaj

Dame suvremene ženske proze u Hrvata

Irena Vrkljan

Knjige gospođe Irene, hrvatske Virginije Woolf, vodile su me kroz srednjoškolske dane, kada sam u kutu našičke knjižnice, tik do prozora s pogledom na predivni našički park s jezerom, listala stranice romana „Svila, škare“ i „Posljednje putovanje u Beč“. Ova zanimljiva bakica studirala je arheologiju, etnologiju, germanistiku, ali i na berlinskoj Akademiji za film i televiziju. Njeno ime posebno me sjeti na moju prijateljicu koja istražuje ulice Den Haaga jer smo obje, u sjećanje na jedan tmurni jesenski dan u Zagrebu, kupile knjige Irene Vrkljan o ženama. Ona je uzela „Sestra, kao iza stakla“, a ja roman „Zelene čarape“ o trima ženama, koji bih vam preporučila u ovom tjednu žena. 


Dubravka Ugrešić

Kao i Irena, i Dubravka ima prebivalište izvan Hrvatske – u Amsterdamu. Poznata vam je vjerojatno kao autorica „Štefice Cvek u raljama života“, prema kojem je snimljen film Rajka Grlića s Buckom u glavnoj ulozi. Preporučila bih vam njeno „Ministarstvo boli“, u kojem progovara o egzilu, kojeg je na neki način i sama proživjela napsutivši Hrvatsku u prijeratno vrijeme. Kritičari joj zamjeraju to često povlačenje tematike rata i ogorčenost, usko vezanih za sam život autorice, ali upravo zbog te teme i tog osjećaja bilo mi je zanimljivo pročitati ovaj roman.


Ivana Šojat Kuči

Dok sam stanovala u Osijeku, u mom stanu nekoliko mjeseci zaredom bio je organiziran Book club, a knjiga koja je sve članove te eklektične skupine oduševila bila je Ivanina „Unterstadt“. Bit kluba bio je pročitati knjigu, podijeliti dojmove, ali i oživjeti atmosferu iz knjige putem hrane, pića, slika, predmeta koji se u njoj spominju. Tako je moj stan dana u studenom 2011. godine bio ispunjen slikama starog Osijeka, a pili smo divku i jeli medvjeđe šape. Na susret smo pozvali i samu Ivanu, koja je Osječanka, ali u zadnji tren je otkazala dolazak. Ipak, to je bila predivna večer, a Ivana i ja od onda prijateljujemo na Faceu, dok se ja nadam da ćemo imati priliku kafenisate kao prave legice. Obožavam što god ona napiše, te riječi kao da govore baš meni, a posebno bih izdvojila knjige „Unterstadt“, „Mjesečari“ i „Šamšiel“.


Julijana Matanović

Julijana je trebala gostovati u mojoj školi, koju je i sama pohađala, kad sam imala šesnaest godina. Ponijela sam sve njene knjige u nadi da će mi ih potpisati, ali ona se na toj književnoj večeri nije pojavila. Tijekom godina pratila sam njen rad, ali nikada uživo nisam čula moju Julijanu. Razmišljala sam o studiju književnosti u Zagrebu, samo da slušam njena predavanja. Završila sam u drugim vodama, a njen potpis, uz čestitku za rođendan, dobila sam na poklon od dragih mi prijateljica – i to mi je i dan danas jedan od najdražih poklona ikad. Njene knjige toplo su i ženstveno štivo, kao stvorene za nostalgičarke kao što sam ja. Mnoštvo anegdota, sitnice koje kroje čovjekova sjećanja, mirisi koji preplavljuju stranice – sve su to obilježja njenih knjiga. Omiljena knjiga mi je „Zašto sam vam lagala“, a osim nje, za ovaj tjedan preporučila bih vam „Cic i svila“ – zbirku priča iz cijelog njenog opusa, od "Zašto sam vam lagala", "Bilješke o piscu", "Laura nije samo anegdota", "Kao da smo otac i kći" do "Knjige od žena, muškaraca, gradova i rastanaka" i knjige „O čemu ti to pričaš“.


Slavenka Drakulić

Mama me jučer izvijestila da mi je kući stigla knjiga Slavenke Drakulić „Optužena“, pa se sjetih da sam prije nekih par tjedana igrala nagradnu igru na Osvoji.to! Jeeeeej! Zbog svojih feminističkih pogleda na svijet, Slavenka je u '90.-tima prisiljena napustiti Hrvatsku, no, usprkos tome, danas je najprevođenija hrvatska književnica. Volim sve njene knjige, ali najdraža mi je „Kao da me nema“ – potresni roman o silovanjima Muslimanki u srpskim logorima za vrijeme rata u BIH, koji svaka žena, a posebno ono koja pobačaj smatra sasvim normalnom stvari, treba pročitati.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...