Preskoči na glavni sadržaj

MY favorite things - not Oprah's! (5)

Ovaj tjedan proletio je, unatoč kiši i hrpi posla koja me zaokupirala i uvjerila da još uvijek toliko toga ne znam. Hm, kad čovjek prestane biti u tom vježbenik state of mindu i postane samostalan radnik? 

Svaki suhi slobodan trenutak dragi i ja iskoristili smo za šetnju, čak i ako je puhao jugo poslije kojeg moramo liječiti glavobolju. Trudimo se živjeti zdravo pa jedno drugo tjeramo da odljepi gluteus s kauča i krene na fitness po šibenskim skalama. U našoj šetnji do gradske plaže uvjerili smo se da je naše lokotiranje pokrenulo u Šibeniku trend, jer je na šetnjici već dvadesetak lokota. Nekim je to otrcano, neki u tome vide priliku za prodaju željeza, ali romantičarima, kojih još ima, je to zgodan simbol ljubavi, pa ne čudi da je velik broj lokota zaključan, i velik broj ključića bačen u more, baš na Valentinovo.


Ovaj tjedan moje slatko kumče Eduard proslavio je 4. rođendan, i iako ne stanujem dovoljno blizu da ga posjetim, volim ga obradovati poklonom i podsjetiti da ima kumu koja ga jako voli i uvijek misli na njega. Otkad živim u Šibeniku, postala sam ovisna o slanju paketa, tete u pošti već su navikle da ja svako malo neki vrag šaljem, bile to razglednice ili sitnice koje znam da će razveseliti članove moje obitelji ili drage mi prijatelje. Kumića sam obradovala popularnim legićima, koje je sastavio s tatom u rekordnom vremenu!

 
Kad smo kod rođendana, i moj će uskoro, pa me dečko obradovao prvim ovogodišnjim rođendanskim poklonom - ovom velikom torbom petrolej boje u kojoj ću posao moći ponijeti kući i koja me gleda iz izloga već tjednima. Jeeeej! Hvala, dragi!


Da se razumijemo - rođena sam u ravnici, najbliži bazeni udaljeni su 20 km, a najbliža rijeka je Drava koja me već jednom skoro stajala života. Slavonci nemaju naviku zimske dane provoditi u bazenu, ali budući da smo tijekom godina pohranili kilograme čvaraka i kobasica u sebi, dragi i ja odlučili smo se na hrabar potez - postati korisnici lokalnog bazena. Iako totalni plivanje-virgini kupili smo i kape za plivanje, na Youtubeu se informirali how-to-staviti-kapu-za-plivanje-na-glavu i prvi tjedan otpilivali već stotinjak puta bazen po širini (25 m), dovoljno da danima budemo smežurani, da osjetimo klor na koži i da nas ruke toliko bole da jedva dižemo šalicu jutarnje kave. 


Krajem tjedna mijesili smo pite od jabuka i sira, koje me uvijek sjete na dom. Obožavam limun u prhkom tijestu, miris vanilijinog šećera u zraku i tople jabuke s cimetom - ima li što bolje na ovom svijetu? Ako niste obožavatelj pita, pogledajte seriju Pushing daisies, koja je mene obratila i zahvaljujući kojoj kad odrastem želim postati pie-maker!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e