Preskoči na glavni sadržaj

Oh happy day iliti kako sam pronašla svoju vjenčanicu


Kakav uzbudljivi vikend! Proveden s najdražim ljudima, uz definitivno bookiranje fotografa i rasvjete, razgledavanja pozivnica, cvjetnih aranžmana i dekoracija, službenu proslavu zaruka i 27. rođendana (iako velik broj – nekako mi je već prirasao k srcu!)…. Ipak, vjerujem da je glavna vijest, koja bi mogla zanimati sve udavače koje čitaju blog, izbor vjenčanice koji se zbio u petak, 14. ožujka 2014. godine, oko 13 h u Lego gradu, u Županijskoj ulici! Zato, danas dijelim svoje mudrosti proizašle iz tog događaja, za sve one koje najvažniji modni izbor tek čeka!


Osnovno – tajming. Do naše svadbe ima oko 190 dana, i iako se to čini uranjeno, savjetovala bih svakoj bride to be da u potragu krene što ranije. U salonima sam pokazala u katalogu haljine koje mi se sviđaju i koje želim isprobati, ali su mnoge bile zauzete na naš dan, što je odmah suzilo potragu! Zato, ne časite časa!

Nešto o čemu buduća mladenka ne razmišlja kad mašta o vjenčanici je činjenica da, da bi isprobala hrpu haljina, mora stajati praktički gola pred osobom koju je tek upoznala, a ponekad i više njih. I hvala Bogu da o tome nisam razmišljala jer se isprobavanju ne bih nimalo veselila. Naime, u mojoj me obitelji često zadirkuju da sam na svoju baku i da sam se i kao djevojčica uvijek zakopčavala do grla, a da sam na moru morala uvijek imati i gornji i donji dio bikinca, bez obzira što u „grudnjak“ nisam imala što staviti. Presvlačenje za tjelesni također mi je uzrokovalo nervozu želuca, jer, iz ne znam kojeg razloga, stvarno ne volim skidanje u javnosti. Tako sam u prvi salon vjenčanica ušla pomalo neplanski, i našla se u grudnjaku i svojim bapskim gaćama pred gospođama koje su me oblačile u metre i metre bijelog satena i tila. Nije da je njima stalo do toga, kroz njihove ruke prošlo je puno mladenki, ali osjećala sam se kao Bridget Jones – nimalo seksi, niti spremnom za isprobavanje vjenčanice u kojoj bih trebala zabljesnuti. U sljedeći sam salon ipak ušetala u, praktičnoj za skidanje i ponovno navlačenje, haljini i debljim najlonkama u kojima se ipak nisam osjećala golom. Zato, savjetujem vam, navucite najljepše donje rublje i nabacite samopouzdanje ili obucite štrample, i bit ćete za isprobavanje spremne! 


Iako nisam mislila da je to rijetkost, čini se da buduće mladenke ipak ne vode mladoženje često u obilazak salona s vjenčanicama. Ja sam svog povela jer mi je najbolji prijatelj, važno mi je da se i njemu haljina sviđa, vjerujem njegovom ukusu, a i nema šanse da bih uspjela pola godine tajiti mu sliku sebe u the vjenčanici! Ipak, gospođe u salonu gotovo ga nisu pustile u kutak s haljinama jer se „to ne radi“, na što sam im spremno odgovorila da se velik postotak onih praznovjeruša koje u salon dovedu procesiju ipak razvede, što će reći da takav način izbora haljine i nije neka garancija kojoj treba pridavati pažnju. Volim ja svoje cure, ali one su unikati, i uzeti u obzir mišljenje i ukus svake od njih zasigurno bi mi otežalo izbor. Tako savjetujem i vama - povedite maksimalno dvije osobe u obilazak, i to one koje vas dobro poznaju i koje imaju sličan ukus vašem - veći broj ljudi samo će produžiti agoniju izbora.

Iako imam pun folder s potencijalnim haljinama i po njemu se da zaključiti da su mi favoriti haljine La spose i Pronovias branda, u prvom salonu isprobala sam sve krojeve haljina - od jednostavnih haljina, haljina A kroja do velikih princeza krinolina, što bih preporučila svakoj od vas, jer fotografija je jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Tek kad isprobate određeni kroj, znat ćete stoji li vam, a haljinu zaista trebate izabrati po svojoj građi, a ne po dojmu koji ona ostavlja na manekenki visokoj dva metra i teškoj 40 kilograma. Iako sam oduvijek sanjala o vjenčanici u kojoj ću se, kad sjednem, izgubiti - Disney haljini - ubrzo sam uvidjela da takve haljine ne laskaju mojoj figuri i odustala sam od njih. A dobro, isprobala sam još nekoliko takvih bajkovitih, čisto da budem sto posto sigurna. 




U drugom salonu znala sam da tražim princeza kroj haljine A kroja, koja se iznad bokova širi (da stvori privid struka – kojeg apsolutno nemam). U trećem salonu primijetila sam da je važno da osobe koje rade u salonu budu pristupačne, ugodne za razgovor, da te znaju saslušati i da te ne ugnjave s haljinama koje nisu po tvom ukusu (s morem volana ili raznih šljaštećih džindži), ali i da mi dobro stoji čipka i da snježno bijela haljina ipak neće biti moj odabir.

U četvrtom salonu izabrala sam isprobati nekoliko haljina, i sve su bile divne, gotovo pa skrojene po mojim mjerama, svaka ljepša od druge, ali sam isprobala i jednu koju mi je ponudila prodavačica, iako se na vješalici činila preobičnom i nije se isticala nekim posebnim detaljem koji sam tražila. Savjetujem da se prepustite, i da se ne držite k'o pijan plota svog ukusa, isprobajte svakakve haljine jer, ako ništa drugo, nikad ponovno, ako je sreće, nećete imati tu mogućnost i radost oblačenja balskih predivnih haljina. U toj haljini ostala sam najduže, u njoj sam se njihala, gledala svaki detalj, okretala se, šetala, sjedila, i shvatila da se u njoj nalazi sve što tražim – čipka, ivory nijansa, A kroj, dugački čipkasti veo i šlep i jedan lijepi detalj koji ju čini posebnom – pojas kao iz The great Gatsbyja. Kad je prodavačica napomenula da se radi o francuskoj čipki – mladoženja i sestra, koja mu se u obilasku pridružila, znali su da je neću pustiti iz ruku. 


Konačnu odluku donijela sam zahvaljujući Gilmoreicama u kojima je Lorelai odustala od vjenčanja s Maxom jer nije htjela svakodnevno isprobavati vjenčanicu, za razliku od Emily koja je, kad je bila mladenka, svaku večer oblačila vjenčanicu, iščekujući radosno dan kad će postati gospođa. U salonu nije bilo dopušteno fotografiranje (u većini salona neće vam dopustiti da se fotografirate dok isprobavate haljine) – mladenka se može u haljini fotografirati samo ako je unajmi. Znam da sam smiješna, ali toliko sam se željela fotografirati u njoj, da sam rekla: „To je ta, uzimam!“

Udavače moje, našminkajte se i uredite frizure, obucite reprezentativno donje rublje i bacite se u potragu – vaša haljina vas čeka!

Primjedbe

  1. Kako si divno napisala ovaj tekst, skoro nisam kliknula na njega jer "gdje je još taj dan", ali isplatilo se hihi :) Drago mi je što si pronašla the haljinu, ja se stvarno nadam da ćeš nam je ovdje pokazati, a ako ne na blogu onda barem mi šipni koju fotku na mail :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nijedan moj post nije pobudio znatizelju kao ovaj :) Lijepo je biti zena :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...