Preskoči na glavni sadržaj

Oh happy day iliti kako sam pronašla svoju vjenčanicu


Kakav uzbudljivi vikend! Proveden s najdražim ljudima, uz definitivno bookiranje fotografa i rasvjete, razgledavanja pozivnica, cvjetnih aranžmana i dekoracija, službenu proslavu zaruka i 27. rođendana (iako velik broj – nekako mi je već prirasao k srcu!)…. Ipak, vjerujem da je glavna vijest, koja bi mogla zanimati sve udavače koje čitaju blog, izbor vjenčanice koji se zbio u petak, 14. ožujka 2014. godine, oko 13 h u Lego gradu, u Županijskoj ulici! Zato, danas dijelim svoje mudrosti proizašle iz tog događaja, za sve one koje najvažniji modni izbor tek čeka!


Osnovno – tajming. Do naše svadbe ima oko 190 dana, i iako se to čini uranjeno, savjetovala bih svakoj bride to be da u potragu krene što ranije. U salonima sam pokazala u katalogu haljine koje mi se sviđaju i koje želim isprobati, ali su mnoge bile zauzete na naš dan, što je odmah suzilo potragu! Zato, ne časite časa!

Nešto o čemu buduća mladenka ne razmišlja kad mašta o vjenčanici je činjenica da, da bi isprobala hrpu haljina, mora stajati praktički gola pred osobom koju je tek upoznala, a ponekad i više njih. I hvala Bogu da o tome nisam razmišljala jer se isprobavanju ne bih nimalo veselila. Naime, u mojoj me obitelji često zadirkuju da sam na svoju baku i da sam se i kao djevojčica uvijek zakopčavala do grla, a da sam na moru morala uvijek imati i gornji i donji dio bikinca, bez obzira što u „grudnjak“ nisam imala što staviti. Presvlačenje za tjelesni također mi je uzrokovalo nervozu želuca, jer, iz ne znam kojeg razloga, stvarno ne volim skidanje u javnosti. Tako sam u prvi salon vjenčanica ušla pomalo neplanski, i našla se u grudnjaku i svojim bapskim gaćama pred gospođama koje su me oblačile u metre i metre bijelog satena i tila. Nije da je njima stalo do toga, kroz njihove ruke prošlo je puno mladenki, ali osjećala sam se kao Bridget Jones – nimalo seksi, niti spremnom za isprobavanje vjenčanice u kojoj bih trebala zabljesnuti. U sljedeći sam salon ipak ušetala u, praktičnoj za skidanje i ponovno navlačenje, haljini i debljim najlonkama u kojima se ipak nisam osjećala golom. Zato, savjetujem vam, navucite najljepše donje rublje i nabacite samopouzdanje ili obucite štrample, i bit ćete za isprobavanje spremne! 


Iako nisam mislila da je to rijetkost, čini se da buduće mladenke ipak ne vode mladoženje često u obilazak salona s vjenčanicama. Ja sam svog povela jer mi je najbolji prijatelj, važno mi je da se i njemu haljina sviđa, vjerujem njegovom ukusu, a i nema šanse da bih uspjela pola godine tajiti mu sliku sebe u the vjenčanici! Ipak, gospođe u salonu gotovo ga nisu pustile u kutak s haljinama jer se „to ne radi“, na što sam im spremno odgovorila da se velik postotak onih praznovjeruša koje u salon dovedu procesiju ipak razvede, što će reći da takav način izbora haljine i nije neka garancija kojoj treba pridavati pažnju. Volim ja svoje cure, ali one su unikati, i uzeti u obzir mišljenje i ukus svake od njih zasigurno bi mi otežalo izbor. Tako savjetujem i vama - povedite maksimalno dvije osobe u obilazak, i to one koje vas dobro poznaju i koje imaju sličan ukus vašem - veći broj ljudi samo će produžiti agoniju izbora.

Iako imam pun folder s potencijalnim haljinama i po njemu se da zaključiti da su mi favoriti haljine La spose i Pronovias branda, u prvom salonu isprobala sam sve krojeve haljina - od jednostavnih haljina, haljina A kroja do velikih princeza krinolina, što bih preporučila svakoj od vas, jer fotografija je jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Tek kad isprobate određeni kroj, znat ćete stoji li vam, a haljinu zaista trebate izabrati po svojoj građi, a ne po dojmu koji ona ostavlja na manekenki visokoj dva metra i teškoj 40 kilograma. Iako sam oduvijek sanjala o vjenčanici u kojoj ću se, kad sjednem, izgubiti - Disney haljini - ubrzo sam uvidjela da takve haljine ne laskaju mojoj figuri i odustala sam od njih. A dobro, isprobala sam još nekoliko takvih bajkovitih, čisto da budem sto posto sigurna. 




U drugom salonu znala sam da tražim princeza kroj haljine A kroja, koja se iznad bokova širi (da stvori privid struka – kojeg apsolutno nemam). U trećem salonu primijetila sam da je važno da osobe koje rade u salonu budu pristupačne, ugodne za razgovor, da te znaju saslušati i da te ne ugnjave s haljinama koje nisu po tvom ukusu (s morem volana ili raznih šljaštećih džindži), ali i da mi dobro stoji čipka i da snježno bijela haljina ipak neće biti moj odabir.

U četvrtom salonu izabrala sam isprobati nekoliko haljina, i sve su bile divne, gotovo pa skrojene po mojim mjerama, svaka ljepša od druge, ali sam isprobala i jednu koju mi je ponudila prodavačica, iako se na vješalici činila preobičnom i nije se isticala nekim posebnim detaljem koji sam tražila. Savjetujem da se prepustite, i da se ne držite k'o pijan plota svog ukusa, isprobajte svakakve haljine jer, ako ništa drugo, nikad ponovno, ako je sreće, nećete imati tu mogućnost i radost oblačenja balskih predivnih haljina. U toj haljini ostala sam najduže, u njoj sam se njihala, gledala svaki detalj, okretala se, šetala, sjedila, i shvatila da se u njoj nalazi sve što tražim – čipka, ivory nijansa, A kroj, dugački čipkasti veo i šlep i jedan lijepi detalj koji ju čini posebnom – pojas kao iz The great Gatsbyja. Kad je prodavačica napomenula da se radi o francuskoj čipki – mladoženja i sestra, koja mu se u obilasku pridružila, znali su da je neću pustiti iz ruku. 


Konačnu odluku donijela sam zahvaljujući Gilmoreicama u kojima je Lorelai odustala od vjenčanja s Maxom jer nije htjela svakodnevno isprobavati vjenčanicu, za razliku od Emily koja je, kad je bila mladenka, svaku večer oblačila vjenčanicu, iščekujući radosno dan kad će postati gospođa. U salonu nije bilo dopušteno fotografiranje (u većini salona neće vam dopustiti da se fotografirate dok isprobavate haljine) – mladenka se može u haljini fotografirati samo ako je unajmi. Znam da sam smiješna, ali toliko sam se željela fotografirati u njoj, da sam rekla: „To je ta, uzimam!“

Udavače moje, našminkajte se i uredite frizure, obucite reprezentativno donje rublje i bacite se u potragu – vaša haljina vas čeka!

Primjedbe

  1. Kako si divno napisala ovaj tekst, skoro nisam kliknula na njega jer "gdje je još taj dan", ali isplatilo se hihi :) Drago mi je što si pronašla the haljinu, ja se stvarno nadam da ćeš nam je ovdje pokazati, a ako ne na blogu onda barem mi šipni koju fotku na mail :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nijedan moj post nije pobudio znatizelju kao ovaj :) Lijepo je biti zena :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...