Preskoči na glavni sadržaj

Happy


Danas je Međunarodni dan sreće, kojeg su proglasili Ujedinjeni narodi s ciljem da se poveća svijest o važnosti potrage za srećom i dobrobiti svjetskog stanovništva. Pharrellova „Happy“ vrti se na svim radijskim postajama i svi sanjaju o danu u kojem će se ljudi opustiti i zaplesati na ulicama svoga grada – i kad kamere ne budu u blizini. 


Ipak, kad pogledamo oko sebe, čini se kao da je nesreća obojala svijet u teške boje - tuga, gubitak i siromaštvo na svakom su koraku. Možemo li uopće biti sretni ako su ljudi oko nas žalosni, imamo li pravo osjećati se blagoslovljeno ako ljudi oko nas nemaju niti krov nad glavom? Kako da oni pronađu sreću? I možemo li mi utjecati na raspoloženje cijelog svijeta?

Kako pronaći vrijeme za sreću i odakle uopće krenuti s potragom? 


Dok sam studirala, živjela sam s uobičajenim studentskim stresom oko ispita, ali nisam strepila za budućnost, niti se opterećivala vremenom i prolaznošću života. Ako sam tog trena poželjela, provela sam cijeli dan s prijateljicom, bile bi tri sata u slasti Studentskog centra ili besciljno šetale po gradu i pregledale sve naslove u Algoritmu, bila sam sretna. Sada, kad osam sati na dan moram provedem na poslu, čini mi se kao da mi nikada nije bilo teže pronaći sreću u svakodnevici. Prošlu godinu poklonila sam svom akademskom napretku koji je u meni ipak stvorio određenu prazninu. Zato, ove godine, potaknuta savjetom dobre prijateljice, odlučila sam sreću neprestano tražiti, i to izvan radnog vremena. Imati posao za koji si se školovao jest sjajno, ali čovjeka ne može posao ispuniti - on je samo sredstvo koje mu omogućava lagodniji život. Sreća koja potječe iz malih stvari je ona koja hrani čovjeka, ali i koju, da bi bila potpuna, čovjek mora podijeliti s drugima. Dugo mi je trebalo da shvatim da ti drugi, iako nisu neposredno kraj mene, zaista čine moj život ljepšim i da su jedini uzrok moje sreće. Zapravo, još uvijek to teoretski znam, a u praksi se neprestano podsjećam. 


Svaki dan u kojem ne živim samo za sebe smatram sretnim, zato se trudim svakim danom barem porukom javiti prijatelju koji mi nedostaje, zato zovem majku da je pitam kako je, zato prijateljima šaljem pakete s čokoladicama koje se u transportu spljošte poput palačinke, zato uživam šetati s dragim kraj mora obasjanog suncem, zato na ulici pozdravim stranca koji je uvjeren da sam ga zamijenila s nekim, zato činim puno drugih, za čovječanstvo beznačajnih, stvari. Usrećuje me i pijenje kave u krevetu, čitanje dobre knjige, nježni poljupci, držanje za ruke, šetnje šumom, fotografiranje oblaka, maštanje o vjenčanju, čista kuća, miris cimeta i vanilijinog šećera, druženje s prijateljicama, blebetanje sa sestrama, skajpanje, veseli zagrljaji, nova frizura, fini ručak, blesiranje uz glupe pop pjesmice, gledanje inspirativnih filmova, googlanje, stjecanje nove vještina, usrećuju me sloboda, čista savjest, zajednička molitva i mir koji osjećam kad navečer sklopim oči.


Nekoga usrećuje posao, novi auto, nove krpice, i to je u redu, ali sigurna sam da je svatko najsretniji kada se u potragu za srećom ne uputi sam. Zato, ne razmišljajte danas o onoj sitnici koja vam nedostaje da biste bili sretni, nego se usredotočite na lica koja su vas već usrećila, a da toga niste ni svjesni.

Primjedbe

  1. Super post :)
    Baš su mi dragi ovi happy videići. Zg me malo razočarao, toliko je buke bilo oko snimanja tog videa, na kraju šipak. Draži mi je onaj koji je složila jedna cura :D Šibenčani su preslatki ovako rasplesani :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Malo su ipak ukočeni, ali dobro, napredak je vidljiv :) Splićani su mi još i najbolji!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...