Preskoči na glavni sadržaj

Happy


Danas je Međunarodni dan sreće, kojeg su proglasili Ujedinjeni narodi s ciljem da se poveća svijest o važnosti potrage za srećom i dobrobiti svjetskog stanovništva. Pharrellova „Happy“ vrti se na svim radijskim postajama i svi sanjaju o danu u kojem će se ljudi opustiti i zaplesati na ulicama svoga grada – i kad kamere ne budu u blizini. 


Ipak, kad pogledamo oko sebe, čini se kao da je nesreća obojala svijet u teške boje - tuga, gubitak i siromaštvo na svakom su koraku. Možemo li uopće biti sretni ako su ljudi oko nas žalosni, imamo li pravo osjećati se blagoslovljeno ako ljudi oko nas nemaju niti krov nad glavom? Kako da oni pronađu sreću? I možemo li mi utjecati na raspoloženje cijelog svijeta?

Kako pronaći vrijeme za sreću i odakle uopće krenuti s potragom? 


Dok sam studirala, živjela sam s uobičajenim studentskim stresom oko ispita, ali nisam strepila za budućnost, niti se opterećivala vremenom i prolaznošću života. Ako sam tog trena poželjela, provela sam cijeli dan s prijateljicom, bile bi tri sata u slasti Studentskog centra ili besciljno šetale po gradu i pregledale sve naslove u Algoritmu, bila sam sretna. Sada, kad osam sati na dan moram provedem na poslu, čini mi se kao da mi nikada nije bilo teže pronaći sreću u svakodnevici. Prošlu godinu poklonila sam svom akademskom napretku koji je u meni ipak stvorio određenu prazninu. Zato, ove godine, potaknuta savjetom dobre prijateljice, odlučila sam sreću neprestano tražiti, i to izvan radnog vremena. Imati posao za koji si se školovao jest sjajno, ali čovjeka ne može posao ispuniti - on je samo sredstvo koje mu omogućava lagodniji život. Sreća koja potječe iz malih stvari je ona koja hrani čovjeka, ali i koju, da bi bila potpuna, čovjek mora podijeliti s drugima. Dugo mi je trebalo da shvatim da ti drugi, iako nisu neposredno kraj mene, zaista čine moj život ljepšim i da su jedini uzrok moje sreće. Zapravo, još uvijek to teoretski znam, a u praksi se neprestano podsjećam. 


Svaki dan u kojem ne živim samo za sebe smatram sretnim, zato se trudim svakim danom barem porukom javiti prijatelju koji mi nedostaje, zato zovem majku da je pitam kako je, zato prijateljima šaljem pakete s čokoladicama koje se u transportu spljošte poput palačinke, zato uživam šetati s dragim kraj mora obasjanog suncem, zato na ulici pozdravim stranca koji je uvjeren da sam ga zamijenila s nekim, zato činim puno drugih, za čovječanstvo beznačajnih, stvari. Usrećuje me i pijenje kave u krevetu, čitanje dobre knjige, nježni poljupci, držanje za ruke, šetnje šumom, fotografiranje oblaka, maštanje o vjenčanju, čista kuća, miris cimeta i vanilijinog šećera, druženje s prijateljicama, blebetanje sa sestrama, skajpanje, veseli zagrljaji, nova frizura, fini ručak, blesiranje uz glupe pop pjesmice, gledanje inspirativnih filmova, googlanje, stjecanje nove vještina, usrećuju me sloboda, čista savjest, zajednička molitva i mir koji osjećam kad navečer sklopim oči.


Nekoga usrećuje posao, novi auto, nove krpice, i to je u redu, ali sigurna sam da je svatko najsretniji kada se u potragu za srećom ne uputi sam. Zato, ne razmišljajte danas o onoj sitnici koja vam nedostaje da biste bili sretni, nego se usredotočite na lica koja su vas već usrećila, a da toga niste ni svjesni.

Primjedbe

  1. Super post :)
    Baš su mi dragi ovi happy videići. Zg me malo razočarao, toliko je buke bilo oko snimanja tog videa, na kraju šipak. Draži mi je onaj koji je složila jedna cura :D Šibenčani su preslatki ovako rasplesani :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Malo su ipak ukočeni, ali dobro, napredak je vidljiv :) Splićani su mi još i najbolji!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e