Preskoči na glavni sadržaj

MY favorite things - not Oprah's! (6)


Tjedan smo započeli šopingom. Imala sam najbolju namjeru uložiti u novi, sportskiji, kupaći kostim, ali kako nisam našla niti jedan koji odgovara mom budžetu, a niti stasu, svratili smo u Algoritam i tamo ostali dok nam se novčanici nisu dobrano ispraznili. Naravno, sve što smo kupili bilo je na super-duper akciji, ma skoro džabe! Gonič zmajeva 20 kn, Velikani povijesti 50 kn, a i Mana nam je izašla u susret!


U pokladni utorak lijevala je kiša, no, unatoč tome, veliki meteoropati Šibenčani u preeeevelikom broju izašli su na ulice - i to maskirani - što će reći da su maškare u Šibeniku stvarno big deal. Slavonci njeguju stare pokladne običaje, ne spaljuju nikoga i ništa na pokladni utorak, radije maskiraju djecu koja stvaraju nepodopštine putem od kuće do kuće, i jednu krofne i salenjake. Njami! Šibenčani spaljuju Krnju (pitala sam - ne znaju zašto se tako zove), a redovito je to neki političar, kojeg okrive za sve probleme u protekloj godini. Ipak, voljela bih da, kad završe ludi pokladni dani, svi skinu te tuđe maske s kojima se "lakše živi".


Ovaj predrođendanski tjedan dragi me srpdao jer koristim pudere kojima je rok trajanja odavno prošao, pa sam se počastila novim - Max factorovim whipped creme koji je skuplji (88 kn, a ima samo 18 ml), ali je divne mousse teksture koja ostavlja baršunasti mat osjećaj na koži, pokrije mi čak i perutanje kože ispod desnog oka koje vučem već mjesecima i kojeg niti jedna krema ne uspijeva riješiti, čak ni ova čudesna Lushova maščoba koja miriši po Kiki bombonima. Trenutno čitam Pavličićevo Narodno veselje koje preporučujem svim nostalgičarima koji čeznu za vremenom kad radio nije bio samo pozadinski šum i kad je bilo malograđanski raspravljati o obleci pjevača na festivalima.


Ovaj tjedan mučile su me razne zdravstvene tegobe, a dragi me izliječio prefinim pilećim paprikašem pa ga moram i na blogu pohvaliti - iako se već uobrazio i umislio da je Masterchef :P


I naljepša stvar za kraj ovog tjedna, nakon 40ak dana - karte za Slavoniju su u džepu, lakše se diše, i broje se minute do rođendanske proslave uz sve moje najdraže ljude! Jedva čekam!

Primjedbe

  1. Gonič zmajeva je jako dirljiva priča o prijateljstvu. Sigurna sam da ćeš uživati, ako već nisi čitala. :)

    Uživam čitati tvoj blog!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nisam čitala, iako sam druge njegove pročitala, uvijek mi je Gonič ostao na popisu nepročitan!
      Hvala ti puno!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...