Preskoči na glavni sadržaj

U studentskom điru



Sjećate li se kako je bilo žeđati za znanjem, sanjati o studentskim danima koji se još nisu dogodili, misliti da je doba ispita i stresa isprekidano kratkim razdobljima bezbrižnosti najbolje što vam se može dogoditi? 
 
Ponekad mislim da sam potratila studentske dane - previše sam dana strepila od nepoloženih ispita, predugo sam mučila svoj želudac nervozom. Da sam sada student...ma koga ja zavaravam, sve bih ponovila! Ionako su mi ispit iz građanskog prava kod Belaja, pauza od učenja i šetnje uz Dravu s Ninom u tri sata ujutro i skakanje ispred kabineta zbog položenog ispita neke od najdražih studentskih uspomena, tik do palančinka partija i pijanog plakanja za Tošom te karaoka gone wrong u bircu u kojem sviraju cajke.
 
 
Hvala Bogu, svako malo naletim na film koji me podsjeti na izgubljene studentske dane, na nadobudnu mene koja je bila neustrašiva mlada žena koja je znala što želi od studija, od života, od svijeta. Baš poput pravog studenta, i glavna zvijezda filma Starter for 10 (2006), Brian Jackson želi voditi dubokoumne razgovore (tipa - zašto trebalo guzu brisati s rukom), želi pobjediti nepravdu, ostvariti svoje snove (studirajući englesku književnosti, hm), a usput i osvojiti zgodnu djevojku koja ga ne doživljava.

I admit it. I'd made some mistakes. Okay, some big mistakes. Loads of them. But you can't hide in your room forever feeling sorry for yourself. It's not practical. At some point, you've got to get back out there, face up to things, and confront your demons. Ever since I can remember, I'd wanted to be clever. Some people are born clever, same way some people are born beautiful. I'm not one of those people. I'm going to have to work at it, put in the effort, and if I mess it up, I'll learn from it. Besides, sometimes it's not about knowing the right answer. Sometimes it's about asking the right questions.

U filmu snimljenom prema tekstu Davida Nichollsa (One day), zbunjenog Briana glumi mlađahni James McAvoy, a kolege su mu studenti Bristol Universityja, između ostalog i uštogljeni štreberko Patrick, kojeg glumi presmiješni Benedict Cumberbatch, a koji je vođa tima koji nastoji osvojiti naslov prvaka u sveučilišnom kvizu koji se prikazuje na televiziji (a koji se stvarno prikazivao sve do 1987. godine).
 
 
Dodajte k tome da se radnja filma odvija u 1985. godini, da se soundtrack sastoji od glazbe The Curea, The Smithsa, New Ordera, Bananarama i Tears for Fears, i da je Brian u dvojbi - izabrati plavušu koja želi biti TV zvijezda ili poljubiti kulericu koja prosvjeduje protiv svega i svačega, i imate sjajan film koji će vas još jednom podsjetiti da nisu važni pogrešni odgovori, niti pogrešni izbori, jer je sve lako kad si mlad.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Skroz hladnokrvno

Moji najbliži zasigurno znaju za moju ovisnost o Googleu - nema pojma kojeg nisam guglala - guglam tijekom radnog vremena, guglam na wc školjci, guglam u hodu, guglam za vrijeme jela, guglam dok usisavam, dok peglam, pa i dok stavljam maskaru - hej, ali ne guglam dok vozim, pa nemojte ni vi (sad sam si sva kao Oprah)! Kad nešto čitam, postanem toliko opsjednuta time da želim biti u toj knjizi, u tom liku, u toj atmosferi, u tom vremenu. Sjećam se, dok sam čitala Mi djeca s kolodvora Zoo, danima sam samo ležala na svom krevetu, ne razgovarajući s ukućanima, furajući neku homeless-loner-junkie facu, dok sam u ostatku života bila odličan učenik i dok sam pušače pokušavala odviknuti od te odurne navike. Proteklih dana čitala sam Hladnokrvno ubojstvo Trumana Capotea (da, onog lika koji je smislio Holly Golightly), pa možete zamisliti u kolikoj mjeri se ovdje guglanje otelo kontroli.  Budući da je roman utemeljen na istinitom događaju (čarobne riječi na koje se oduzmem - vo...