Preskoči na glavni sadržaj

U studentskom điru



Sjećate li se kako je bilo žeđati za znanjem, sanjati o studentskim danima koji se još nisu dogodili, misliti da je doba ispita i stresa isprekidano kratkim razdobljima bezbrižnosti najbolje što vam se može dogoditi? 
 
Ponekad mislim da sam potratila studentske dane - previše sam dana strepila od nepoloženih ispita, predugo sam mučila svoj želudac nervozom. Da sam sada student...ma koga ja zavaravam, sve bih ponovila! Ionako su mi ispit iz građanskog prava kod Belaja, pauza od učenja i šetnje uz Dravu s Ninom u tri sata ujutro i skakanje ispred kabineta zbog položenog ispita neke od najdražih studentskih uspomena, tik do palančinka partija i pijanog plakanja za Tošom te karaoka gone wrong u bircu u kojem sviraju cajke.
 
 
Hvala Bogu, svako malo naletim na film koji me podsjeti na izgubljene studentske dane, na nadobudnu mene koja je bila neustrašiva mlada žena koja je znala što želi od studija, od života, od svijeta. Baš poput pravog studenta, i glavna zvijezda filma Starter for 10 (2006), Brian Jackson želi voditi dubokoumne razgovore (tipa - zašto trebalo guzu brisati s rukom), želi pobjediti nepravdu, ostvariti svoje snove (studirajući englesku književnosti, hm), a usput i osvojiti zgodnu djevojku koja ga ne doživljava.

I admit it. I'd made some mistakes. Okay, some big mistakes. Loads of them. But you can't hide in your room forever feeling sorry for yourself. It's not practical. At some point, you've got to get back out there, face up to things, and confront your demons. Ever since I can remember, I'd wanted to be clever. Some people are born clever, same way some people are born beautiful. I'm not one of those people. I'm going to have to work at it, put in the effort, and if I mess it up, I'll learn from it. Besides, sometimes it's not about knowing the right answer. Sometimes it's about asking the right questions.

U filmu snimljenom prema tekstu Davida Nichollsa (One day), zbunjenog Briana glumi mlađahni James McAvoy, a kolege su mu studenti Bristol Universityja, između ostalog i uštogljeni štreberko Patrick, kojeg glumi presmiješni Benedict Cumberbatch, a koji je vođa tima koji nastoji osvojiti naslov prvaka u sveučilišnom kvizu koji se prikazuje na televiziji (a koji se stvarno prikazivao sve do 1987. godine).
 
 
Dodajte k tome da se radnja filma odvija u 1985. godini, da se soundtrack sastoji od glazbe The Curea, The Smithsa, New Ordera, Bananarama i Tears for Fears, i da je Brian u dvojbi - izabrati plavušu koja želi biti TV zvijezda ili poljubiti kulericu koja prosvjeduje protiv svega i svačega, i imate sjajan film koji će vas još jednom podsjetiti da nisu važni pogrešni odgovori, niti pogrešni izbori, jer je sve lako kad si mlad.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...