Preskoči na glavni sadržaj

Ženik i nevjesta sporazumjeli su se...

Danas smo posjetili matičara, a ja sam donijela jednu od težih odluka u svom životu. No, baš zbog njene težine, tj. onoga što ta odluka najprije meni predstavlja (jer drugi se time uopće ne zamaraju, vjerujte, udavače moje!), bila je i jedna od onih koje izmame iskreni osmijeh od uha do uha.

Feministička stvar

Odluka o promjeni prezimena u našoj kulturi je na ženi, takvi su običaji, takva je tradicija - u tolikoj mjeri da mi ni samoj ne pada napamet da on nosi moje prezime, niti smatram da bismo nošenjem dva prezimena nešto bitno ovom svijetu pokazali. Jer, budimo realni, žene mijenjaju prezime ili ga odbijaju promijeniti samo radi vanjskog dojma. Svaka od nas dobro zna svoje ime i prezime u srcu, bez obzira što se nalazilo na papiru, zar ne?
Žene su se prije mnogo godina izborile - za izbor! Mnoge misle da duguju tim generacijama zadržavanje prezimena, da ponosno pokažu da su neovisne žene koje misle svojom glavom, ali ako ćemo se držati formalizma - onda žena nikada nije uistinu neovisna, jer ako nije suprugova, onda je očeva - osim ako vam je ime Madonna ili Lady Gaga, naravno.
Smatram se feministicom, vjerujem da žene imaju pravo na sve, i da su sposobne za sve, ali mislim da bračna zajednica ne služi isključivo pokazivanju čvrste ženske ruke. Štoviše, jao si ga nama ako se smatramo feministicama ili držimo da smo učinile sve za napredak žena u našoj civilizaciji ako smo zadržale svoje djevojačko prezime. Možda će netko "odricanje" od svoga prezimena smatrati izdajom feminističkih stavova, ali da vam iskreno kažem, nijedna dosadašnja životna odluka nije učinila da se osjećam ovako ženstveno, ovako neovisnom i odgovornom za svoj život. Do sad sam bila kći, sestra, a sada sam spremna postati i suprugom, majkom.


Obiteljska stvar

Željela sam zadržati svoje prezime, da se ne izgubi, da se iz aviona vidi da se ponosim svojim korijenima - ali budimo realni, zar se iz jednog prezimena (očevog) vidi sva obiteljska povijest, zar se u njemu zrcale sve šukunbake i šukundjedovi, njihove priče, njihovi uspjesi i tragedije, sve bolesti koje se provlače kroz generacije, sve navike koje pripisujemo onima kojih odavna nema? Moja obitelj je u meni duboko ukorijenjena, bez obzira kako se ja zvala. Moja sestre bit će moje sestre sve da promjene i lice i stas i glas, i ime i prezime, a formalna promjena prezimena neće moje roditelje učiniti manje mojim stvoriteljima. Hm, hoće li me možda baš uzimanje suprugova prezimena ponukati da svoju djecu jednoga dana još upornije kljukam podacima o obiteljskom stablu?


Supružnička stvar

Pitao me hoću li se udati za njega, hoću li s njim zasnovati obitelj - odgovorila sam potvrdno, a sada želim i dokazati svoje da. Iako mi je još uvijek nezamislivo da se neću prezivati kao ostatak moje obitelji, i rastužuje me pomisao da nisam više ta i ta, kad pomislim da bih mogla postati žena koja nosi dio njega - obuzme me neobična radost i uzbuđenje! Ta mi ćemo zaista postati obitelj, osnovat ćemo svoj klan, započeti svoju lozu!
Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo - stoji u Bibliji. Ali, to je samo simbolika, reći će mnogi. Jest, ali mislim da želim tu simboliku - želim ljubav koja nema uvjeta, koja ne stavlja 'mene' ispred 'nas'. A što s muškarcem, pitat ćete me? Nekako vjerujem da muškarci nisu dovoljno hrabri, a ni snažni da bi o takvim stvarima odlučivali, pa sam odlučila biti superwoman i svjesno i samostalno odabrati po kojem ću imenu biti prepoznatljiva. Imam 27 godina i već sam pola života zaljubljena u njega - već sam pola života njegova, i on je moj - bez obzira kako se mi zvali. Pa sve i da sutra svijeta nestane, da nam se imena zaborave i svi osobni podaci izbrišu - mi bismo postojali i spremno krenuli s osnivanjem naše obitelji.


Uostalom, mama i tata zajednički su mi nadjenuli ime, a ne prezime - i upravo je ono simbol moje obitelji, bila ja djevojčica ili baka s unučetom. Neka i njegovo prezime ostavi znak na meni - znak da sam pred Bogom odabrala zvati se njegovom suprugom, znak da sam spremna poštovati ga i ljubiti u sve dane svog života i zajedno s njim podići još jedan naraštaj koji će nositi naše prezime.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Šenoinim stopama

"Povrh starog Griča brda Kao junak lijep i mlad, Smjele glave, čela tvrda, Slavni stoji Zagreb-grad; Živ, ponosit, Jak prkosit, Kad slobode plane boj. Tko tu klikô ne bi: Slava, slava tebi, Zagreb-grade divni moj!" Prva je ovo strofa pjesme "Zagrebu", koju je Šenoa objavio u Vijencu 1872., a koja je samo jedna u nizu pjesama kojima je opjevao svoj voljeni grad - grad kojeg kao putnik namjernik gotovo nikada ne promatram u njegovoj suvremenosti, nego isključivo u tonovima starih Agramera, u sepiji prohujalih vremena. Kroz djela koji umjetnika koji su grad voljeli i sam mi grad postaje blizak pa sam uoči posjeta Zagrebu u ruke uzela "Zlatarovo zlato", lektiru koju sam spretno izbjegla u osnovnoj školi (još se sjećam nelegode na satu kod drage mi nastavnice Kristine Podmanicky...). "Ovu sam si knjigu kupila na dan kad sam postala viši savjetnik, 19.5.2021.", ispisala sam unutar korica zlatne knjige - činila se kao divan izbor za moj mali korak napri...