Preskoči na glavni sadržaj

Ženik i nevjesta sporazumjeli su se...

Danas smo posjetili matičara, a ja sam donijela jednu od težih odluka u svom životu. No, baš zbog njene težine, tj. onoga što ta odluka najprije meni predstavlja (jer drugi se time uopće ne zamaraju, vjerujte, udavače moje!), bila je i jedna od onih koje izmame iskreni osmijeh od uha do uha.

Feministička stvar

Odluka o promjeni prezimena u našoj kulturi je na ženi, takvi su običaji, takva je tradicija - u tolikoj mjeri da mi ni samoj ne pada napamet da on nosi moje prezime, niti smatram da bismo nošenjem dva prezimena nešto bitno ovom svijetu pokazali. Jer, budimo realni, žene mijenjaju prezime ili ga odbijaju promijeniti samo radi vanjskog dojma. Svaka od nas dobro zna svoje ime i prezime u srcu, bez obzira što se nalazilo na papiru, zar ne?
Žene su se prije mnogo godina izborile - za izbor! Mnoge misle da duguju tim generacijama zadržavanje prezimena, da ponosno pokažu da su neovisne žene koje misle svojom glavom, ali ako ćemo se držati formalizma - onda žena nikada nije uistinu neovisna, jer ako nije suprugova, onda je očeva - osim ako vam je ime Madonna ili Lady Gaga, naravno.
Smatram se feministicom, vjerujem da žene imaju pravo na sve, i da su sposobne za sve, ali mislim da bračna zajednica ne služi isključivo pokazivanju čvrste ženske ruke. Štoviše, jao si ga nama ako se smatramo feministicama ili držimo da smo učinile sve za napredak žena u našoj civilizaciji ako smo zadržale svoje djevojačko prezime. Možda će netko "odricanje" od svoga prezimena smatrati izdajom feminističkih stavova, ali da vam iskreno kažem, nijedna dosadašnja životna odluka nije učinila da se osjećam ovako ženstveno, ovako neovisnom i odgovornom za svoj život. Do sad sam bila kći, sestra, a sada sam spremna postati i suprugom, majkom.


Obiteljska stvar

Željela sam zadržati svoje prezime, da se ne izgubi, da se iz aviona vidi da se ponosim svojim korijenima - ali budimo realni, zar se iz jednog prezimena (očevog) vidi sva obiteljska povijest, zar se u njemu zrcale sve šukunbake i šukundjedovi, njihove priče, njihovi uspjesi i tragedije, sve bolesti koje se provlače kroz generacije, sve navike koje pripisujemo onima kojih odavna nema? Moja obitelj je u meni duboko ukorijenjena, bez obzira kako se ja zvala. Moja sestre bit će moje sestre sve da promjene i lice i stas i glas, i ime i prezime, a formalna promjena prezimena neće moje roditelje učiniti manje mojim stvoriteljima. Hm, hoće li me možda baš uzimanje suprugova prezimena ponukati da svoju djecu jednoga dana još upornije kljukam podacima o obiteljskom stablu?


Supružnička stvar

Pitao me hoću li se udati za njega, hoću li s njim zasnovati obitelj - odgovorila sam potvrdno, a sada želim i dokazati svoje da. Iako mi je još uvijek nezamislivo da se neću prezivati kao ostatak moje obitelji, i rastužuje me pomisao da nisam više ta i ta, kad pomislim da bih mogla postati žena koja nosi dio njega - obuzme me neobična radost i uzbuđenje! Ta mi ćemo zaista postati obitelj, osnovat ćemo svoj klan, započeti svoju lozu!
Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo - stoji u Bibliji. Ali, to je samo simbolika, reći će mnogi. Jest, ali mislim da želim tu simboliku - želim ljubav koja nema uvjeta, koja ne stavlja 'mene' ispred 'nas'. A što s muškarcem, pitat ćete me? Nekako vjerujem da muškarci nisu dovoljno hrabri, a ni snažni da bi o takvim stvarima odlučivali, pa sam odlučila biti superwoman i svjesno i samostalno odabrati po kojem ću imenu biti prepoznatljiva. Imam 27 godina i već sam pola života zaljubljena u njega - već sam pola života njegova, i on je moj - bez obzira kako se mi zvali. Pa sve i da sutra svijeta nestane, da nam se imena zaborave i svi osobni podaci izbrišu - mi bismo postojali i spremno krenuli s osnivanjem naše obitelji.


Uostalom, mama i tata zajednički su mi nadjenuli ime, a ne prezime - i upravo je ono simbol moje obitelji, bila ja djevojčica ili baka s unučetom. Neka i njegovo prezime ostavi znak na meni - znak da sam pred Bogom odabrala zvati se njegovom suprugom, znak da sam spremna poštovati ga i ljubiti u sve dane svog života i zajedno s njim podići još jedan naraštaj koji će nositi naše prezime.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...