Preskoči na glavni sadržaj

Moja dva vitalna organa

Kad mi netko priopći da je jedinac od oca i majke, najčešće složim facu kao da mi je rekao da život živi bez nekih od vitalnih organa. „Čovječe, pa tvoj život mora da je strašno težak, prazan i dosadan“, rekla bih mu najradije, ali šutim, jer bol jedinca je i više nego ljudsko srce može podnijeti, i ne trebam dodavati sol na ranu.

Odrastemo, prijatelji nas zaborave, a i mi njih, stvorimo vlastitu obitelj, izoliramo se, tako to mora biti, čujem. Zaposlenjem, ženidbom i selidbom pozdravimo se zauvijek s bezbrižnim načinom života, ali od nekih stvari preteško se oprostiti – toliko da i sama pomisao grči lice u ugly cry.

Za nekih stotinjak dana svome prezimenu dodat ću još jedno (ili neću, još sam neodlučna), i ono što mi glede vjenčanja slama srce nije ni napuštanje moje djevojačke sobe, nisu ni sve moje udavače koje će se veseliti sa mnom, ni roditelji obliveni suzama (radosnicama – jer tada ću im se valjda i službeno skinuti s grbače), nego su to moje sestre, njih zapravo napuštam.


Potekle smo iz iste obitelji, ali svaka je oduvijek bila otok za sebe, što god John Donne imao na tu temu reći. Rasle smo oponašajući jedna drugu, izazivajući jedna drugu, učeći jedna od druge, rastužujući jedna drugu, uveseljavajući jedna drugu. Rituali koje smo stvorile i obrasci ponašanja kojem smo, htjele-ne htjele, bile vjerne, ono su što će mi najviše nedostajati kad napustim obiteljsku kuću. Svako malo upitam budućeg muža hoću li moći, kad posjetimo domaju, ostati spavati u svom krevetu i gledati sa sestrama filmove do 2 sata ujutro. „Moći ćeš“, kaže on, a ja se ipak bojim – što ako odrastu u ljude koje neću prepoznati? Što ako ne budemo imale ništa zajedničko? Što ako više ne budu htjele gledati filmove sa mnom? Što ako me ne budu nikad više trebale?

Što ako me zaborave?

Nisam uvijek bila najbolja starija sestra, naučila sam ih mnogim lošim navikama, prigovarala im zbog gluposti i više nego rođena mater, pametovala im kad im je trebao samo netko tko će ih saslušati, izgubila njihovo povjerenje puno puta. I ne, nisam uvijek sve činila iz ljubavi – ponekad sam bila zavidna, ljubomorna, ljuta, ogorčena, tužna i bijesna. Znate, sestrinska ljubav je i najgora i najbolja vrsta ljubavi. 


Nadam se da će mi, prije nego odem, oprostiti.

Moje su sestre čudne biljke - najsvojeglavije, najtvrdoglavije, najteže i najkompliciranije osobe koje poznajem. Nemamo naviku čuti se telefonom, ta nema potrebe jer mama je gora od obavještajne službe! Ipak, koliko god to ludo bilo reći, srce mi je na mjestu dokle god se, svaka na svojoj strani svijeta, i virtualno posvađamo onako kako se posvađamo nakon što smo dva dana uzastopce u istoj kući. S puno drame, psihoanalize i buke.

Iako ih poznajem prije nego su došle na ovaj svijet, još ima u njima toliko toga nepoznatog za voljeti, još ima u njima milijun komadića koje nisam uspjela složiti.

Zašto osjećam kao da je moje vrijeme isteklo, da slika za mene nikada neće biti potpuna? 


Primjedbe

  1. Iako najmlađu baš i ne poznajem, meni se čini da ste vi slagalice od tri puzle i kako god da okreneš - slika nije potpuna ako nama sve tri :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e